KA TA STRO FA

Priče male vezilje pisala sam posljednjih tri godine. Nastajale su obično u rana jutra, nakon što bi me suprug dovezao na posao ili u noćima bez sna. Ukupno, napisala sam ih stotinjak. Neke su prosječne, neke ispod prosjeka, neke su dobre. Ne mora mi to nitko reći, znam i sama. No, sve su, bez obzira na kvalitetu ispunile svrhu. Poput nultog bolesnika epidemije gripe, i ja sam pokušavala doći do odgovora na pitanja: Što se to događa? Zašto je moj život tako neočekivano otišao niz liticu? Tko je gurnuo taj prvi kamenčić?,  i pisala, pisala, pisala. Problem bih sagledavala iz svih meni vidljivih uglova, ne srameći se pritom i vama reći dio svoje intime. Ne zato što sam lošija ili bolja, već zato što mi možda neki odgovor može pomoći. Pričala sam puno, govorila o stvarima koje nije pristojno reći ni najintimnijm prijateljima. Željela sam dokućiti, saznati, spoznati. I nije me sram.Ovo je posljednja Priča. Moja se priča bliži kraju, a s njom i potreba da saznam, spoznam, pokušam promijeniti, zaustaviti. Danas mi više odgovori ne trebaju, svi su sadržani ionako u tri riječi. Danas me više ništa ne može povrijediti. No, još uvijek se mogu začuditi. Baš poput male vezilje - ljudskoj sebičnosti.

zašto je ovo tvoja posljednja priča ?:(

slažem se..nisu bitni odgovori! što ne znači da ne treba više postavljati...pitanja?

Ona koja najviše opisuje mene: Priče male vezilje… govoriš mi

Prije nekog vremena sve sam želje stavila na čekanje. Spremila sam ih u malene baršunaste vrećice. Raznobojne su, meke na dodir, nježne, stegnute pri vrhu konopcima sa šarenim perlicama. Plastičnim, jeftinim, prozirnim perlicama. Poput bulimičarke sakrila sam ih na neobična mjesta, u mrak ormara, ladice s rubljem, u toaletnu torbicu, praznu bočicu najdražeg parfema. One miruju, čak ni ne stenju od jada, usamljenosti, ne boje se tame.

Govoriš mi neka šutim. Samo to želiš. Sliku bez tona, goblen. I prisjećam se nekih starih filmova, američkih. Plavokosa žena s tamno iscrtanim obrvama i žarkim usnama smiješi se sa svoga mjesta kraj štednjaka. Ispunjena dužnost. Utapam se u toj tišini, pružam ruke prema površini i samoj se sebi smijem, ta zašto uopće misliš da bih željela nešto reći?

Govoriš mi kako sam lijepa, kako me želiš, kako u mome pogledu ima žudnje dovoljne za obuhvatit kopno i otoke, rijeke i jezera, suho lišće i polja kukuruza. U mome tijelu ima strasti, moj je dodir vruć. Zapalit ću nisko raslinje, suhu travu, borove iglice. Iz mojih pora buknut će požar širokih razmjera, onaj što se gasi tek kada dogori i posljednja travka i još dugo se, dugo iza njega diže dim i pepeo prema nebu. Poput molitve.

Prije nekog vremena svoje sam misli zatvorila u staklenke. Napunila sam ih formalinom, ubacila pincetom da ne oštetim neobičnu strukturu, rahlost površina i mekoću nutrine. Čvrsto sam ih zatvorila i gledam ih na policama. Brižno brišem prašinu s njih, sklanjam ih od sunca, da se ne pokvare, da se ne uzbune. Moje bi misli mogle probuditi želje, sakrivene u raznobojnim baršunastim vrećicama, stegnutim konopcima sa šarenim, jeftinim, plastičnim, prozirnim perlicama.

Za smeđooko zlato: Priče male vezilje… čestice prašine
Kada prođete prstom prašnjavom površinom, meka je na dodir. Zrnasta pod prstima, rasiplje se u zraku. I svjetluca, obasjana sunčevom svjetlošću…milijuni blještavih čestica. Ponekad se grozim udisati ih.

Pa ipak…bila bih ta ista čestica u džepu tvog kaputa. Godinama bih se krila u tami, samo da me tvoja ruka…ponekad, usput, ne znajući, dodirne.

I život: Priče male vezilje… prikrivene grubosti

Umotane u šareni papir, one šuškaju poput hrušteva. Prikrivene grubosti.

Prošlo proljeće stabla su dobila sasvim novo odijelo. Smeđe i lelujavo. Prvi put sam to vidjela, poput najezde skakavaca hruštevi su prekrili svaki pedalj lišća. Doba promjene. Bučan, toliko silovit zvuk lepetanja krila zatomio je glasanje ptica, cvrčke, lahor. Još osjećam mučninu od siline njihova bivstvovanja. Čista snaga, taj lepet.

I zemlja koju sam pripremila za vrt bila je posuta košuljicama ličinki. Tih istih hrušteva. Sve je povezano, sve se vrti u krug. Milijunima godina ponovljeno koliko će budućih generacija ponoviti isto? Baš poput lastavica. Usječena memorija.

Jutros ne mogu razgovarati. Jutros ne mogu disati. Smetaju me prikrivene grubosti, čak i kada su umotane u šareni papir, kada šuškaju poput hrušteva.

„Šuti, molim te“, kazujem, „Ne moramo razgovarati.“

Jutros mi smetaju prikrivene grubosti.

eee jesi se razmahala,i lijepu si ogrlicu nanizala :)*

..niska bisera...nebrušenih...;-PPP

Sto bi se reklo: "Doslo je vrijeme kad je rizik da se ostane pupoljkom bolniji od rizika cvjetanja"

došlo je vrijeme da se razbiju staklenke :)

Jane, kad nam Bog jedna vrata zatvori, druga nam otvori. Bit ćeš ti dobro, vjeruj mi. Samo osmijeh na lice i - ne daj se Ines :)

Premda ti se često činilo da ja imam nešto protiv tebe, ja sam ti zapravo uvijek pokušavala dati podstrek da budeš snažnija. Vjerujem da tvoje pravo vrijeme tek dolazi. I držim ti fige, iskreno.

Priče male vezilje… pronaći mir

Rekao bi, na prvi pogled, da imam sve. Rekao bi da mi ništa ne nedostaje. Rekao bi da želim kruh povrh pogače. Rekao bi da sam razmažena i samoživa. Rekao bi da sam ohola i zajebana. Rekao bi da sam munjena i sjebana. Rekao bi da sam zavodljiva i neotesana. Rekao bi da sam nekulturna i priprosta. Rekao bi da želim samo meso, tvoje meso.

Rekla bih da nemam ništa. Rekla bih da znaš što mi nedostaje. Rekla bih da želim kruh bez pogače. Rekla bih da sam naučila na bol i želim društvo. Rekla bih da sam sramežljiva i nesigurna. Rekla bih da sam nesretna i otkačena. Rekla bih da sam zaljubljena i priglupa. Rekla bih da sam kulturna i jednostavna. Rekla bih da želim samo tebe.

Sjedimo jučer, moja balerina i ja. Više ne može slušati moje riječi. Izlaze joj na uši, nos i usta, izlaze joj kroz sve pore. Iritira je moj glas, moje tužaljke, moje vječno jamranje. Ona je sretna. Mirna je. Prošla je kroz pakao rastave, dobrih se pet godina pružala njemu, subjektu svoje nesreće, nadala se. I napokon raskrstila. Pronašla je mir, sama, u sebi. I to mi govori, moraš pronaći mir.

Nažalost, on se ne može kupiti. Mogu ja otići u knjižnicu, šetati među knjigama, doticati hrbate, osluškivati njihovu priču i kupiti knjigu. Mogu šetati uz obalu, močiti stopala, čutiti kapljice na licu. Mogu ležati na suncu, puštati da me zagrli toplinom. Mogu se izgubiti usred guste trave, između busena ivančica i makova, i praviti se da ne postojim. Mogu piti kave sa strancima ili prijateljicama, koketirati i smijati se. Mogu čistiti, peglati, kuhati, biti pokorna. Mogu ispijati krv na slamku kćerima suvišnim pitanjima. Mogu ogovarati, zadirati u tuđu intimu, prevrtati po njihovoj boli kako bi moja izgledala minorna. Mogu, ali zalud. Ništa ja ne želim. Ni knjige, ni šetnju, ni kapljice, ni travu ni peglu ni šuškanje i prevrtanje.

Rekao bi da želim samo meso, tvoje meso.

Rekla bih da želim samo tebe.

Priče male vezilje… osjećam se nostalgično

Kako osjetiti nostalgiju za zrakom koji nismo udahnuli, daškom vjetra koji nas nije okrznuo, kapima kiše koje nisu dotakle lice? Pa opet, na momente sam nostalgična. Miješam taj sanjiv osjećaj s mrvom tuge, trunom bijesa i tek zrncem povrijeđenosti. Danas vidim da ne postoji ekskluziva, svi smo u istom bronzinu, pocrnjelom, dogorjelom, hladnom. A ja ipak volim biti zasebna šalica. Istina, napukla, starinska.

Pa čemu onda nostalgija, čemu sjećanja? Toliko se zdušno i gorljivo primam vlastite prošlosti da nemam vremena primijetiti budućnost. Dok me ne pogodi ravno u lice, pljusne, ostavi crven trag, što od stida što od jačine udarca.

Priče male vezilje… mravinjak

Promatram jutros ljude kako se miješaju s automobilima. Svi žure, mile na odredišta. A ja bih spavala, sklupčala se u postelji poput djeteta. Slušala tišinu. Sanjala površinu vode, glatku poput razlivenog maslinovog ulja. Isključila bih sve misli, zatvorila sebe u savršenu kružnicu. Mjehurić u vodi. Mjehurić što stremi površini, zaboravu.

Opuštam se, koncentriram na esencijalne stvari u životu. Manje važno označavam slovom x. Manje važno. Odmičem se od žudnje i čežnje, ne plutam nošena željom. Hladim srce i glavu, ventilator radi najjačom brzinom. Plašim se jedino, da mi oči ne pocrvene, od prikrivenih suza.

Mogu li se prehladiti ako iznutra plačem? Udaljujem se od tuge miljama daleko. Udaljujem od buđenja. Ne želim te zarobljena. Slobodan si.

Slobodna sam.

Priče male vezilje…mirišeš na neprospavanu noć

Po jutru se dan poznaje, kažu. Ma odbijam takvo jutro, ostavljam ga zapuštenog, nevoljenog, neželjenog zajedno s dopola popijenom kavom i odlazim iz stana. Tiho sjedam u auto, slušam kapi kako udaraju o lim, otpuštam nezadovoljstvo, prepuštam se. I ne želim ništa reći, ne dira me ni loša muzika koja uporno odzvanja dok se vozimo mokrim ulicama, miješa se s uzdasima negodovanja.

Mirišeš na neprospavanu noć. Ne želim udisati taj miris. Dišem na usta, lagano istiskujući dah. Brojim udahe, brojim izdahe. Toplo je, ne ocrtavaju se bjelinom.

Strah me da ne zaboravim disati. Ustrajno brojim.

Priče male vezilje… odbljesak

Uporno gledam kroz prozor. Buljim i žmirkam istodobno u odbljesak sunca u ogledalu. Netko se sa mnom poigrava, šara svjetlom mojim licem, pokušava izmamimiti grimasu, možda čak i osmijeh. No, odavno sam ja već zaboravila kako to izgleda, od srca se nasmijati. Ja mogu pružiti samo kalodont osmijeh, poput blaziranih japanskih gejši, ljubazno ponuditi čaj s obje ruke… i nečujno se povući, natraške, gledajući u pod.

Uporno gledam kroz prozor. Odbljesak još pleše uokolo, zaustavlja se na grudima, pelazi mi preko trbuha, prolazi bedrima. Osjećam toplinu tog minijaturnog svjetla.

Još nisam mrtva.

strah da ne ponovim: Priče male vezilje…kraljica krivih odabira

Gledam svoje lice u ogledalu. Zapravo se dugo nisam pogledala, onako kritički, kao da primjerice gledam neku drugu ženu. Posve je obično, okruglo lice, prepuno mrljica, sitnih nesavršenosti. Tanahne bore usjekle su se ispod očiju, ta ipak više nemam lice djevojčice. Na njemu sve piše, i sreća i tuga, i bijes i gorčina. Poput otvorene knjige, font 18 da me mogu pročitati i oni što slabije vide.

Gledam te oči, kao da nisu moje. Šućmuraste, neodređene, izmiješane, promućkane, mutne. Mogla bih se utopiti u toj žalosti. Bez vrijednosti.

Pokušavam iznutra osjetiti stjenke svoga tijela. Dotaknuti sebe, označiti, iscrtati se mentalno. Mislim, nekako, da će mi to pomoći da se skupim i da se zapravo ne upitam… Kraljice krivih odabira koja je tebi pi.ka materina??

I najdraža za kraj: Mraz međ rosom



Jutros je gusta rosa pala na travu, pošteno je orosila, pa čak i zamutila prozore, oluke i crijep. Uhvatila se grčevito za suho granje, lomno i sivo, nagriženo plijesni. Ušla u papuče, ostavljene pored kućnog praga, sakrila se u brazdama popucalog trijema. Obuhvatila je oštre iglice jele u mom dvorištu, prošarala krhku paučinu, uvukla se u jazavčevu nastambu.

Jutros je gusta rosa poprimila izgled magle i mraza… a nisu čak ni maškare… a kamoli maskenbal. Pa ipak… ona ne želi skinuti tu masku, maknuti to prisvojeno lice i biti ono što jest… samo rosa.

Ona bi pomakla granice, okrenula svijet naopačke, kupala se u toplim morima, plivala s meduzama, posjekla jagodice na oštrim liticama, svađala na bazarima poput peškaruše, grmila i sijevala, bila vihor, tajfun i tsunami.

Ta nježna rosa poprimila bi izgled juga i tramontane, zavijorila zastavama, raznijela papiriće ulicom… poigrala se mojom kosom.

I bila brža od svjetlosti, veća od samoga Boga. I sve to… do izlaska sunca.

i sinut će oči,naći će se ruke,a srca se dići -i slijepi za stope bivšega života njima čemo ići, i smiješim se u suton svečan i osjetim dubinu svega i da je život vječan vječan,vedri se nebo suce se rađa plovi iz luke jedna lađa,jedna što dugo stajaše na doku,sva izbijena s ranama na boku.more ko mati,vuče je na krilo.ljulja i špće : ništa nije bilo.

:)* sve će biti dobro. znam da hoće :)