Hajde, da više ne pričamo o ljubavi, Richarde.
Jer, ljubav tvoja i moja razlikuju se poput plime i oseke kanadskih zalijeva.
Jer, tvojim kalupom od izlivenog željeza, pocrnjelog od svakodnevne vatre i plamena, tečem poput rastaljenog zlata, ne ostavljajući tragove, ni kapi, ne miješajući se s tvojim molekulama.
A kalupu svejedno. Teče li njime otrovna živa, jeftin aluminij, neprivlačan kositar ili lijeno srebro. Svejedno. Kalup prima, oblikuje, hladi i ispušta sve. Bez razlike.
Jer, ma koliko to sve mi žene za sebe volimo misliti kako smo posebne, kako smo pročišćeno zlato, spremno primati svjetlucavo staklo, kao i najvrijednije drago kamenje i čuvati ga, pokazivati svijetu i nositi ga dovijeka, vidjela sam da su mi reakcije bile iste kao kod drugih - pogrešne.
Zato, ne pričajmo više nikad o tome. Sve je od početka bio samo privid. I ne nalazim sad niti jednu rečenicu koja i nalikuje na istinu, na ljubav, na ono što sam mislila da me je konačno snašlo. Ništa naše. Samo naše.
Tvoj je crni kalup vječan, premda već nagrižen hrđom ludila, ali ne mijenja oblik za prolazne lake metale.
Tvoja oseka brodice ostavlja na šljunku pokraj luke.
Kapi tvoje ljubavi udaraju o tipke nekog krezubog, raštimanog klavirčembala, odbačenog na tavan, zajedno s odavno izlivenim, nepotrebnim ukrasima.
Što to sviraš, Richarde?
22.09.2010. u 21:02 | Prijavi nepoćudni blog