Beskrajna balada

 
Premda ga ne volim. Ovo naše Sunce je opako i zlo. Grije tek par minuta, a onda podivlja i grize. Prži, kožu boji u crveno ludilo i žar. Od sunca sam se oduvijek skrivala u blagodat i hladnoću spasonosne sjene.
A sad ne volim ni sjenu. Jer, tvoja sjena nije moj spas od vreline ljetnog podneva. Tvoja je sjena arktička ledena santa. Nisam vjerovala da je moguće da hladnoća isijava. Tako nas nisu učili. Ali u to više nema sumnje. U tvojoj sjeni hladom se topi sav moj žar.
A ako iskoračim izvan granica tvog hlada, dočekuje me smrtonosno sunce. Do sljedećeg hlada predaleko je i za trk. Pa se opet povlačim u sjenu tvog lika.
Prokleto smrznuta ili prokleto sažgana?
A tebe? Tebe grije s obje strane; dobru si poziciju zauzeo, mudro. Sunce s leđa, žar emocija sprijeda. Uživaš li? Ili i tvoja duša cvrči u paklenim pećima?
U kojem je trenutku sve pošlo u krivo?