Beskrajna balada

 
... kako je voljeti nekoga znajući da će ti slomiti srce. Zvuči li ti ovo patetično, u pravu si. Riječi koje dolaze iz prepukle duše ne izdižu se dalje od banalnog. Jer, to jednostavno, suviše svakodnevno, toliko mnogo puta razvlačeno po pjesmama, to smiješno i prijezira vrijedno - to je jedino što ostane kad se srce slomi.
Da, to, ali i bol. O tome ti neću pisati. Svoje boli imaš i previše za samo jedan život. I kad bih ti sad i svoj bol dodala, ne bih se razlikovala od onih žena koje su ti tvrdile da su te voljele više od života, a na kraju o tebe razbile svoju stvrdnutu, okamenjenu taštinu.
Ostaju i sjećanja, da. Kad vrijeme jednom zakrpa emocije, slike i tonovi smjet će ponovo u svijest. Jednom. Ako vremena bude.
A, to - znati da smrt ljubavi neminovno dolazi, znati gotovo od samog početka, a ostati blizu, jer druge opcije jednostavno nema - to nije tvoj problem. Nije tvoj izbor. Nije tvoja odgovornost i nije tvoja krivnja.
Iz dubine duše ti želim da nikad ne saznaš kako je to.
 

teško je na ovo ostaviti bilo koji komentar, kad istaneš zatečem:)

zar i ti gubitak...ćutiš! kako je stanje isto samo različiti...sudionici...u različito vrijeme!