Beskrajna balada

 
Ali, vidiš, nisam morala. Ništa nisam mogla učiniti. Nije se imalo što odlučivati. Nisam imala izbora. Kao što to obično biva sa stvarima kojima upravljaju više sile.
Bila je i onda je više nije bilo. Uz nešto bola, fizičkog, nevažnog. Nisam ga ni primijetila, jer su me emocije toliko gušile da sam satima besvjesno ležala, nesposobna osjećati ništa osim propadanja. Uzlet je bio prekratak da me prebaci preko bezdana. Tek što sam saznala za nju, već je bilo gotovo. Post festum izvještaj niti je imao smisla, niti sam ga bila u stanju podnijeti.
I pitat ćeš se zašto sam joj dala ime, naravno. I kako znam da je bila ona?
Zato što muškarci poput tebe imaju kćeri. Jer su im one potrebne, jer bi sinove uništili. A kćeri su otpornije. Ili ste vi preslabi na njih. Svejedno. Una. Jedina i jedinstvena. Bila bi. Volio bi je, to znam. Ta ti je ljubav draga i nikad je se ne bi odrekao, jer tako treba biti. Za princezu bi učinio sve i nakon toga bi se osjećao kao njezin heroj, ponosan do suza, onako kako ja nikad ne bih mogla učiniti da se osjećaš.
I zato mi je žao. Trebala sam ti reći da makar na tih par trenutaka osjetiš ponos i ljubav i slavu beskonačnosti prenesenih gena.
Trenutak vječnosti. Naš, zapreten u njoj.
 

o da...ti i ritchie idete u fejvove...lijepo ti je ovo draga:-)