Dati dio sebe...

Imam osjećaj da nekada više ni trunčica ničega u moje srce ne stane.A onda opet ima dana kada u njemu ima tako puno mjesta.Jedino znam da ulaznu vizu u njega više nemaju:tuga, bol, razočaranje, čekanje, samovanje, plakanje i još po neka sasvim ružna stvar.
Ali otvorena srca primam:radost, sreću, osmjeh svake vrste, najviše one dječje najslađe i najiskrenije, i baš zato i volim što sam još uvijek dijete i u srcu i u duši.Zatim, dobro došao je svaki zagrljaj, topal, čvrst, mali, veliki, stidljiv, strasan.Može i onaj iz ljubavi, zatim prijateljski, onako velik s jakim stiskom, da izgubim dah.Baš onakav kada nekog koga voliš ne vidiš godinama, a onda iznenada i neočekivano osvane na vratima sa osmjehom i bez riječi.
U mom srcu malom toliko ljubavi ima za sve ljude dobre volje.Ima još uvijek mjesta za radosno kuhanje prve jutarnje kavice iz ljubavi, buđenje poljupcem i nježnim dodirom, za pisanje poruka koje bih na šarenim papiričima ostavljala na skrivenim mjestima, a znam da bi ih baš tamo pronašao onaj kome su napisane.A kada bi na sendviču pisalo V.T., to ne bi značilo VIDIM TE, nego nešto sasvim drugo...U srcu neizostavno mjesta ima za puno romantike.Tihu glazbu uz svijetlo samo jedne svijeće, lagani povjetarac koji bi dolazio kroz otvoreni prozor, cvrčanje crvrčka skrivenog u visokoj travi...i još par sitnica, no neću vam baš sve odati, jer puno toga stane u srce moje malo ;-)))

Ha ha, imam ti ja srce kao Sport Billy torbu, ako se sjećaš još tog crtiča ;))

kakvo srce!