svaki dan...
...prošlost me podsjeti...mješa mi se u sadašnjost....
Ne prođe niti jedan jedini dan da mi misli ne pobjegnu njemu...svaki dan ga se sjetim.
Da li je to normalno? Da.Ne.Neznam.
Žudim ga vidjeti....a bojim se...sebe..njega...onoga što osjećam...leptirića u trbuhu i nakon
toliko godina....oh my dear,one and only...forever and ever....
i tako se sjetim jedne konstatacije: Ljudi kojima je suđeno,uvijek se sretnu na kraju....
samo kojem kraju???....
27.10.2010. u 22:58 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar