BITI ILI NE BITI, I NIJE BAS NEKO PITANJE..

jutros kada sam se spremila za posao, sjela sam kraj svojih andjelica da ih malo pomazim prije vrtica... i grlim ja tako svoju djecu kad mi moj stariji sin kaze; mama bas si lijepa:-)) ja sam se samo nasmijala.... najljepsi kompliment.... i onda je moja mala curka pocela ponavljati za njim; lijepa mama.... ma kud ces bolji pocetak dana...
nikad nisam znala primiti i prihvatiti kompliment.. uvijek sam se osjecala nelagodno i jos uvijek se tako osjecam, kad mi netko udijeli kompliment.. ne znam sto reci... hvala? nasmijati se?
zasto se uopce osjecam tako? kao da u meni negdje cuci jedna mala nesigurna djevojcica koja ne vjeruje u sebe... mozda...

i meni su moja djeca najveći izvor radosti...
barem od njih s lakoćom možeš primiti kompliment jer su iskreni i puni ljubavi...
a od ostalih primaj komplimente s rezervom, ali i veseljem....naučit ćeš :)

s rezervom, da... ali bas bi bilo lijepo vjerovati u ono sto ti netko drugi kaze bez onog crva sumnje koji negdje kopka i govori da to mozda nije od srca ili iskreno..