Prije sto godina ( ona i ja )

Naravno , ONA:

" E, ja bih najviše voljela da budeš zdrav, sretan , raspoložen. optimističan i to što tražim od tebe da budeš takav, grdeći te kao neka glupa nadurena djevojčica, nije baš neko ponašanje kojim se mnogo ponosim.
Ti si mnogo prirodniji od mene( oprosti ). Čovjekovo prirodno stanje je nešto između potištenosti i iznemoglosti, čežnje i kajanja, prije nego što bi bilo u optimizmu, energičnosti i neuništivosti koju zagovaram. Ja čak nemam ni mnogo sjećanja, ni mnogo prošlosti, jer sam sve namjerno zaboravila.
A možda ti i zavidim, što ja nema hrabrosti ostaviti nešto kao trag neke nesretne ljubavi da postoji i da me uporno podsjeća na ono što sam, uglavnom, uspjela držati zaboravljenim.
Mislim, ipak imam sjećanja, ali sam ga oglodala od svakog osjećamja, uspomena, sentimentalnosti... Moja su sjećanja ružna i gadna kao bačena kost pokraj kante za smeće....
Tvoja Marta!"

Naravno , JA:

" Možda će izgledati grubo i bezosjećajno od mene ( nije mi te žao! ), ali u ovom što si napisala, ne mogu naći ništa što bih ti trebao i mogao oprostiti. To moraš učiniti sama sebi. Otvoriti iskreno svoju dušu pred sobom i ne tražiti od mene niti razumijevanje, niti oprost.
Pokušaj sve ovo što si napisala, napisati drugačije, drugim riječima, drugačijim stilom, pokušaj biti skromnija i slabija, pokušaj to podjeliti s nekim bez mene, pokušaj skinuti taj stari ogrtač i tu poznatu masku.
Ovako kako si napisala, u nijednoj rečenici nema nešto što bih ja mogao oprostiti. Dapače. Samo si dokazala da si precizno, jasno, nedvosmisleno sve shvatila i prihvatila.... na svoj način.
I nešto za utjehu: " Nije sretna ona koja ima puno, već ona koja ima mene!"
Tvoj Medo!"

18.11.2010. u 10:08   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

"I nešto za utjehu: " Nije sretna ona koja ima puno, već ona koja ima mene!""

duhovito!!!
:-)

ipak, da bi "imala" tebe..mora prihvatiti sebe, kako kažeš, slabiju, manje moćnu, .

.neka sam kakva sam.
ko i ovo vrijeme, promjenjiva.
al, tu sam i to je što je. :-)

Autor: palis   |   18.11.2010. u 10:49   |   opcije


Ne treba se za tebe bojati. Ako si sada malo sama, uzela si predah....i ništa drugo!

Autor: MedoDebeli   |   18.11.2010. u 10:54   |   opcije


to Je istina, Medo, tak si pametannn!!! :-))

Autor: palis   |   18.11.2010. u 10:56   |   opcije


meni to izgleda ovako...svatko sebe dobro razumije, a drugog teško....

Autor: srceizlato   |   18.11.2010. u 11:02   |   opcije


Da smo se razumjeli, ona i ja, ne bi bilo ovih pisama, zar ne?

Autor: MedoDebeli   |   18.11.2010. u 11:06   |   opcije


ja sebe nekad razumijem tek uz drugu osobu.
u drugome se odražava dio nas..on je taj koji budi..naš nemir ili mir.
našu veselost, čeznutljivost..neko u meni budi strašnu nesigurnost.
to ti dođe ko neka puzzla.

uz ljude upoznajem sebe.

bilo bi idealno da sam čvršća..no, nekako sam bliže elementu vode..lako se pomičem i mijenjam. i ja ću odraziti tebe kroz sebe.
ne znam koliko se poznajem. ponekad, tek kad dođem na rub i trebam dionijeti odluku..tada glasam za sebe i svoju dobrobit.

Autor: palis   |   18.11.2010. u 11:06   |   opcije


Rekao bih da to imamo u sebi i da uzmemo kad zaista treba. Ja sam lav, ali nisam lav u običnom životu. Kad je u ratu trebalo donijeti gadne odluke, postajao bih lav i uzimao odgovornost i vodstvo. I onda se opet vraćao, kad opasnost mine, kineskom majmunu ( naime po kineskom horoskopu sam majmun i taj mi je znak puno bliži od lava )

Autor: MedoDebeli   |   18.11.2010. u 11:13   |   opcije


Nesretnu ljubav ne treba zaboraviti, ali je ne treba poticati da gori "ko buktinja na pragu novog doba". Treba je uzeti u ruke poput blaga, opipati je, uvući prste u sve raspukline, pogledati je sa svih strana i nakon toga je zamotati, spremiti i napraviti mjesto za nešto novo.

Autor: shpitva   |   18.11.2010. u 11:29   |   opcije


Nježno i pažljivo, s puno osjećaja i poštovanja..... tko to zna i može!

Autor: MedoDebeli   |   18.11.2010. u 11:33   |   opcije


Teško je to, poprilično...Raspukline znaju raskrvariti prste, a čovjekova pritajena mazohistička crta ne da da rane zarastu još dugo :)

Autor: shpitva   |   18.11.2010. u 11:36   |   opcije


Znam da znaš, ali znaš i da kažu, i kad rane zarastu da su ožiljci mjesta kroz koja se bol vraća...pa sada budi pametan....

Autor: MedoDebeli   |   18.11.2010. u 11:54   |   opcije


Nijedna ljubav ne zaslužuje, da ju se zaboravlja, pa čak ni ona koja ostavlja najdublije rane...jer je sve, što čovjek u životu preživi, nova škola koju je trebao proči na svom putu kroz život. A ljubav ne ostavlja samo loša iskustva i patnje, izza nje ostaju sječanja i na ljepe trenutke.... samo njih se rjedko tko želi sjetiti, kad jednom zastori padnu.....

Ako nije ona to prepoznala, da je mogla biti sretna jer je imala tebe je možda sretna okolnost za neku drugu osobu , koja je toga svjesna....koja ne želi puno a ima mnogo, jer ima tebe !!...

Autor: plavooka-mala   |   18.11.2010. u 15:27   |   opcije


Plavooka, lako je tebi kad sve znaš!

Autor: MedoDebeli   |   18.11.2010. u 15:57   |   opcije


Dodaj komentar