Magija
To su njegove ruke. Iz vilenjačkih mu prstiju teku note i vrelina. Ruke su mu posvuda, titrave, nestrpljive, neumoljive, kao krakovi uspaljene hobotnice opliću se oko nje. A ona ne nestaje u njegovom zagrljaju, već raste, raste, bubri od silnica što mu pulsiraju iz jagodica.
Magija.
To su njegove oči. Umilno toplo plave, svatko bi se prevario ako ih ne gleda dovoljno dugo da shvati da mu je pogled nesmiljen, da probija redom sve ovojnice, buši opne i prodire do srži. A ona gleda, drži nepomično cijev crvotočine koja im spaja zjenice kroz svemir. Jer, osim tog pogleda, oko njih nema ničega. Kao među zvijezdama.
Magija.
To su njegove riječi. Srebrom sputane, nemirom istkane, bolom izbodene. Riječi slobodne od mržnje i jala, riječi natekle od ljubavi. A kad joj izgovori ime, tiho, duboko, ozbiljno, na uho, pršti supernova svaki put u njezinim neuronima. Majstor od slova, harlekin slobodnog uma, njezinu tijelu šapatom pjeva budnice.
Magija.
To je njegovo srce. Zašivenih ožiljaka, pokrpanih rupa, zaliveno neisplakanim suzama. Pruža joj ga na dlanu, bez straha. On zna da ona u grudima životom brani to njegovo mjesto kraj svog srca. Tamo gdje će joj ga usaditi i zaliti rastopljenim zlatom. Zauvijek.
Magija.
To su oni. Kad šute. Kad se dodiruju obrazima. Kad se smiju, kad tuguju. Kad smišljaju psine koje neće provesti. Kad sa stropa grabe vilinsku prašinu. Kad se prisjećaju svjetova iz kojih su došli. Kad biraju onaj na kojem će poletjeti. Kad se vole mislima. Kad ljubuju pjesmama.
Magija.
Ništa manje.
06.12.2010. u 21:34 | Prijavi nepoćudni blog