Beskrajna balada

Rijeka ljubavi okrvavljenih obala.
O stijene se razbila sumnja. Prolila se crna krv o kameni mol. Ne ostavljaš mi ni trunak prošlosti, čežnje, sjete. Brišeš sve osim jasnog sjećanja na budućnost. I nas.
Teče.
Pročišćena šljunčanim dnom od boli.
Vrijeme se poginje pred tvojim čeličnim bedrima. Klanja se. Povlači. Stežeš dane šakama, spajaš ojađene note besmislenog čekanja u beskrajnu baladu. Bezdan cvili. Poražen.
Teče.
Nosi brodice straha u plamenu.
Ni ljutnja, ni mržnja, ni ljubomora. Sve je zlo spaljeno, mrtvo. Ne postoji. Razbio si granice, pomaknuo ograde. Mamiš me magmom iz središta Zemlje. Na stratištu Pompeja stojimo netaknuti. Zagrljeni.
Teče.
Blistava bludna bujica.
Silna je tvoja potreba. Silno je osjećam kroz eter. Natapaš me snagom svih ljubavi koje su ikad gorjele u ljudima. Držiš me čvrsto, svilenim dodirom koji znači slobodu za nas.
Teče.

teče dok ne istekne.. a onda ostane pustos i susa

respekt