Beskrajna balada

U ogledalu je moje lice. Koje ne prepoznajem. Da, to su one iste crte koje mi desetljećima govore ime. Iste, samo čudnije. One iste usne, iste oči, iste očeve oči, isti pogled. Samo je sve čudnije. I ne, ne radi se o vremenu, jer vrijeme sad zastaje, nije više važno, i vrijeme je pokleklo.

U ogledalu je plamen. Jasno se vidi, čak su mi i šarenice obrubljene tankim crvenim obručem. Kao pečatom. Usijanim, tvojim.

Tinjala sam, stoljećima, kao trun suhog lista kojeg sunce kroz kaplju rose ugrijava, sve jače, crni, dimi, pali, ali s prvim daškom nekih krila u prolazu, gasnuo je žar. Ostavio tek poneki spaljeni trag na bijelim stranicama, tek hologram sebe u mnogo nižoj dimenziji.

Kad je buknulo, pitat će netko? Netko, kažem, jer ja znam i ti znaš odgovor a da o tome nikad nismo pričali. "Znaš li čuvati tajnu?" - ta obična, a piromanska slova, zauvijek su promijenila sve.

Ni vlat trave, ni mladi list, ni žilavi kaktus, ni stoljetna sekvoja, ništa živo vatri odoljeti ne može. Ni star, ni mlad, ni lijep, ni ružan, ništa živo ljubavi odolijeti ne može.

U ogledalu više nisam samo ja. Neizbrisivo, neizrecivo si se prelio preko mene, kroz mene, u mene. Stojim, gledam, osjećam, naravno, ali um zapinje na slovima, ni slike, ni poredbe, ništa ne opisuje ovo stanje. Titram, ugođena na frekvenciju kao glazbena vilica, nemirom, svojim ili tvojim, nisam više sigurna znam li razliku. I znam da mir donosi samo kontakt, blizina, ista nota, tvoja nota, koja će rezonirati.

Kad ti glavu naslonim na rame i grudi, tren prije nego što utonem u san, znam da mi ne bi bilo krivo da se više ne probudim. Ali, nije to plan. Buđenje donosi novu iskru, onu koja pali obje baklje, koje zajedno bukte stostruko jače nego same za sebe.

Lomača straha, krijes na kojem umire bol, stup krijesnica koje se uzdižu u noćno nebo poput aboridžinskih proročkih vatri - to je sad slika u mom ogledalu.

respekt tvom prekrasnom pisanju