Ljubav je svetinja
Kad ljubav gori, svjetlost zaslijepljuje one koji ne vjeruju. No, pravovjernima se prelijeva preko tuge, preko čežnje, ne ometa ih već tješi i uspavljuje, nadu ne guši, već je potpiruje.
Osjećaj koji donosi blizina, bilo stvarna ili tek mentalna, osjećajna, pokušavamo dosegnuti bilo čime: slatkim, adrenalinom, vježbanjem, drogom, alkoholom, religijskim zanosom. Sve to blijedi jednom kad osjetimo ljubav.
A tuđa nam bi ljubav trebala biti još važnija. Nosit će nas kroz bujice dok i nama ne kucne čas. Pripremiti nas, zadržat na putu.
No, ljudi ne vole hvalisanje, ne vole tuđu sreću. Često se dogodi da je i pokušaju pomutiti. Žao mi je zbog toga. Iskreno mi je žao. Kad se dvoje moraju skrivati, to će možda ojačati njihov odnos, ali neće do kraja ispuniti svoju svrhu.
Tko voli, stoga, neka viče s najviših vrhova, neka pjeva iz najdubljih ponora, neka svijetli, neka titra i svima prenese poruku ne samo da je moguće, nego da je sigurno, da će se svima dogoditi. Ne moramo vjerovati u dogmu, u nešto bez dokaza, jer dokazi su svuda oko nas.
Zvuči li sve ovo kao new age samopomoć, to je samo u oku promatrača.
Volim. I voli me.
17.12.2010. u 23:27 | Prijavi nepoćudni blog