Treptaj.
Jutro ti je zlatom obojilo zamršenu kosu na mom jastuku. Probudila sam se u zoru; na istočnom nebu tek sramežljivo crvenilo. Sjela sam na uzglavlje uz šalicu vruće kave, prvu cigaretu i pogled zalijepljen za tvoje kapke.
Treptaj.
Sanjao si. Vidjela sam kako ti se oči pomiču, brzo, skriveno; slušala kako ti se disanje ubrzava; trznuo si rukom. Sanjao si. Na čelu se nije razvila bora; san je sigurno mek. Miran.
Treptaj.
Nisi još otvarao oči, premda sam sumnjala da već napuštaš san. Nekako uvijek osjetiš kad te jutrom promatram dok zadnji put snivaš. Ali, još pripadaš Morfeju, premda već na granici između dva svijeta. Nesvjestan mi dopuštaš da još mamurna snatrim. Da se sjećam prošle noći i žeravice na kojoj smo ležali.
Treptaj.
Ruku sam zavukla ispod deke u koju si umotan do vrata. Napredujem milimetrima, slijedim ritam tvog daha i ne budim te još. Jesi li i ovaj moj dodir ubacio u san? A možda se pretvaraš samo, puštaš me da lutam nepomičnim tijelom, možda budan čekaš da izgubim spokoj i da mi zadrhti ruka?
Treptaj.
Budan ili usnuo, otimaš mi mir.
28.12.2010. u 21:41 | Prijavi nepoćudni blog