Umorni Bukovsky

Napisat ću ovaj blog kao dio zajedničke terapije, naime , htio bih se riješiti i odgovoriti na svako vaše moguće pitanje u vezi mene ( ako ih ima ), onda će ostati dovoljno mjesta i vremena za važnije stvari. Moji nesporazumi sa sobom, s okolinom, s bližom i živom okolinom nije nešto bitno.
Svatko od vas je bitniji, bar za sebe. Naravno!
Imajte strpljenja i pročitajte ovaj blog, jer sam stopirao vrijeme i piše vam gore koliko vam vremena treba, tako da možete odrediti da li imate toliko slobodnog vremena za čitanje.. Razmišljati o tome nije potrebno, ne morate, ili možete usput. Kako znamo , čovjek stalno nešto misli, i onog trenutka kad se nauči da ništa ne misli, to onda naziva meditacijom.
Oštećen sam s tim što ne mogu govoriti i još više pritisnut sa činjenicom da volim pisati. Jedno i drugo se nadopunjuju, što se mene tiče, međutim i jedni i drugo opterećuje sve one koji su na bilo koji način meni bliski, ili se trude, ili pomažu, ili čitaju...
Pročitao sam u novinama članak pod naslovom:" Pišite! Dnevnik trpi sve." u kojem autorica savjetuje da se piše iz više razloga: ono što mi je ostalo, i što sam zapamtio je mišljenje stručnjaka da bi trebali pisati rukom na papiru.Meni je to stara navika i ispalo je pametna navika ( inače , ja nemam puno pametnih navika ! ), napišem na papir, u dnevnik, ili napravim opširni koncept i tek onda prenosim u računalo. Ide mi lakše i brže to pisanje, bolje se snalazim na papiru i, čitajući ponovo, napisana slova na papiru imaju sasvim drugačije značenje od onih slova koja su direktno unešena u komp. Evo zašto:
" Pisanje dnevnika rukom, a ne vođenje bloga, osobito je korisno zato jer aktivira proces ( postupak ) koordinacije između oka i ruke što "zapošljava " lijevu stranu mozga, dok desna strana ostaje slobodna za procesuiranje emocija, intuitivna povezivanja, i u konačnici, za stvaranje novih uvida, zaključaka i rješavanje problema."
Da bih vam donekle ilustrirao moć " procesuiranja emocija", priznat ću vam da u mojim blogovima ima dosta isprovociranih izmišljanja, htio sam pokazati što sve čovjek može s priručnom literaturom, googlom, općenito internetom, i uz malo mašte snova i puno slobodnog vremena... Uvijek sam na kraju bloga htio priznati da nije sve bilo baš tako, i uvijek sam od toga odustajao. Nije mi to izgledalo kao varka, već kao uvrnuti i manje razumljivi smisao za humor...
Mislim da me dovoljno poznate i da ste prozreli sve moje podvale i podmetanja i da ništa nije bilo dugoročne prirode, i nije imalo namjeru vrijeđati, ili mijenjati stvarnost ma kako ona bila nemilosrdna prema meni ( već mi je spočitavano da svoju " izmišljenu bolest " koristim kao uhodane sustave za ublažavanje svojih slabosti, grešaka, da bolest koristim za određene restauracije i ispravke, da bolest koristim kao " olakšavajuću okolnost." ( kod koga bi to prošlo? - pitam se)
I ovaj novi citat je iz novina:
" Priča se kako je u društvu sjajnog srpskog glumca ( pokojnog ! ) Zorana Radmilović, u kojeg je rak bio već daleko ispred medicine, jedan njegov manje poznati kolega, koji je uglavnom dobivao trećerazredne uloge, požalio kako liječnici sumnjaju da i on ima rak.. Na to se glumački prvak žestoko pobunio, pa ga čak i izvrijeđao, govoreći mu, otprilike:" Ma, kakav rak?! Za sitniš nije rak. Za vas anonimce su prehlade, gripe, ozlijede od cijepanja drva, a rak je za nas prvake; velike bolesti su za velike ličnosti."
Nažalost, prvak nije bio u pravu. U bolnici gdje sam ja operiran uglavnom su bile drvosječe, radnici s pilana, vinogradari, voćari, obični seljaci i radnici, i naravno...svi su bili pušači...
I zbog ovakvih razmišljanja , dobio sam novi antidepresiv. Nisam primjetio da mi pomaže, ali nisam primjetio ni neke druge promjene..Uzimat ću ga. Možda ubije želju za blogiranjem...

Svima onima koji su danas na nekoj drugoj stranici, nekog drugog kalendara, čestitka:
HRISTOS SE RODI ---SRETAN BOŽIĆ!

pročitala...za početak, dobro ti jutro, medonjo :)

jutro medo, samo ti piši i uživaj, tuđe mišljenje i onako neće promjeniti svijet a niti tebe:)))

Ako Boga znaš... ne uzimaj taj antidepresiv. Vidiš da ne osjećaš nikakvu promjenu. Ne treba ti to!

Jutro, uz malo prigodnog kašljanja! Jutarnjeg!

Oboji zidove u narančasto, a ako to ne možeš uzmi se jedne male ružičaste naočale. Ljudi koji oboljevaju od raka su u jednom dijelu svog života bili skloni depresiji.

Najbolje bi mi leglo pivo...ali...gušterača kaže : "NE!"

medonjo, antidepresivi otupljuju. želiš li biti takav?

(dobri su samo u akutnim fazama, za trajno kontroliranje stanja duha i tijela NE)

ako si sve prošao što jesi, ako imaš svaki novi dan kao blagoslov na dlanu, možeš i ovo trenutno što te stišće...probaj :)

Da, Dud, bilo je puno i soboslikara na odjelu. Valjda razrjeđivač? Ružičaste cvike?

Ma i razređivač. Ta mi je priča poznata iz neposredne blizine. Al' postoje sada vodene boje. Da, ružičasta stakla a ne okvir.

Razređivač i 11 i pol godina zatvora nakon pomilovanja.

Dud, je l' još šeće po buri uz more ili s preselio na božanska šetališta?

medekak ne znaš pričati znaš lizati u čemu je kvaka? cure ionako ne vole pametnjakoviče koji blebeču
mozda si u prednosti za razliku od nas haha

Preselio se još u osamdesetim, ali ne znajući od čega boluje.

Što se dereš!

medek, moj je tata obolio od raka prije točno dvije godine i umro je prije Božića. Zračenja i kemoterapije su se samo izmnjenjivali dok ga nije izdalo srce. Nije bilo operabilno. Zahvalna sam što nikada nije trpio bol koja bi zahtijevala morfij i što je na kraju umro u snu. To su prave blagodati. Ionako smo svi smrtni - prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti. Zato, glavu gore i osmijeh na lice - tu si, dišeš, pišeš, uživaš u mnogočemu i tvoji bližnji imaju priliku uživati u tebi. To je prava blagodat.

razveseliš nas svojom pojavom na blogu mada ti ja nisasm bogzna drag haha

Krem...
Poslije svega, treba se polako učiti uživati. Veliki dio mojih zemaljskih užitka je nestao zauvijek. Znaš, kad čujem neku staru pjesmu koja me dirne, i kad spontano pokušam pjevati, jebiga , krenu suze. Štos je u tom što su meni odrezali dio koji je nekada moga gutati te knedle, ono što pjesnik kaže...." i gutam svoju bol!"To ja više ne mogu ni anatomski. I mene to ponekad iznenadi!!!!!

Dud, ti si potreban kao svaki poklopac. Kvalitetni Još kad bi rješio taj abvgd.....

http://www.youtube.com/watch?v=D6r5oQCEcw0 ... ovo slušam iznova i iznova i iznova. Poznajem to gutanje knedle jako dobro, i ne samo to, već mi se od bijesa, zatomljenih osjećaja, tuge, žalosti, neizgovorenih riječi upali sve - cijelo ždrijelo. Zato vježbam ispuštanje te zaostale energije, djelotvorno je ... ona samo želi izaći na slobodu.

Medek, na moru kiši bez bure:-)))

Biesru, zanimao me onaj Dudov prijatelj. I kako vidiš i čitaš, nije živ. Ovi u bolnici uživaju reći kad im dođe netko kao ja i kad odapne:" Umro od te svoje bolesti" A ja umro od upale žuči. I moš ih jebati. Ne može im nitko ništa. Samo im može nešto novac, a ja ga nemam za neke nove dijagnoze, još ako su netočne.....

Medek , čarobnog štapića nema nitko( da ga imam ja odmah bi ti pomogla što ti treba), preostaje ti jedino da budeš jak i hrabar, da uživaš( u svakom darovanom danu) život kao svi mi ostali kako najbolje možeš.Nije lako(!!!) ali nema druge:-)))

Javila mi se jedna "Denisa" na iz tvog kraja. Nemaš pojma tko bi to mogao biti?

Nemam pojma........jel novi nick?

Javila se na drugom portalu, ne na pvt iskrica

ISTINITA PRIČA O DVA TENORA

OVO JE PRIČA ZA KOJU JE MOŽDA ČULO NEKOLIKO LJUDI…

RADI SE O DVOJICI OD TRI TENORA – LUCIANO PAVAROTTI, PLACIDO DOMINGO I JOSÉ CARRERAS KOJI SU USKOMEŠALI SVIJET SVOJIM ZAJEDNIČKIM PJEVANJEM.

ČAK I ONI KOJI NIKADA NISU POSJETILI ŠPANJOLSKU, ZNAJU ZA SUKOB IZMEĐU KATALONACA I MADRIŽANA, ODKTAD SE KATALONCI BORE ZA AUTONOMIJU OD DOMINANTNE ŠPANJOLSKE S CENTROM U MADRIDU.

TAKO SE DOGODILO DA JE PLACIDO DOMINGO MADRIŽANIN A JOSÉ CARRERAS KATALONAC.

ZBOG POLITIČKIH RAZLOGA, 1984, CARRERAS I DOMINGO SU POSTALI NEPRIJATELJI.

BUDUĆI SU BILI VRLO POPULARNI I VIĐENI PO CIJELOM SVIJETU, OBA SU U SVOJIM UGOVORIMA IZJAVILI DA ĆE NASTUPITI SAMO UKOLIKO ONAJ DRUGI NIJE POZVAN.
-----------------

1987, CARRERAS SE SREO S NEUMOLJIVIJIM NEPRIJATELJEM NEGO OD SVOG RIVALA PLACIDA DOMINGA.

IZNENADILA GA JE STRAŠNA DIJAGNOZA: LEUKEMIJA!!

NJEGOVA BORBA PROTIV KANCERA BILA JE BOLNA. IMAO JE BROJNE TRETMANE PORED TRANSPLATIRANE KOŠTANE SRŽI I TRANSFUZIJA KRVI KOJI SU GA PRIMORALI DA JEDNOM MJESEČNO PUTUJE U SJEDINJENE DRŽAVE.

NESPOSOBAN RADITI POD TIM UVJETIMA, IAKO JE IMAO ZNAČAJNO BOGATSTVO, VISOKI TROŠKOVI OVIH PUTOVANJA I MEDICINSKIH TRETMANA ISCRPILI SU NJEGOVE FINANCIJE.

PRI KRAJU SVOJIH FINANCIJSKIH MOGUĆNOSTI, OTKRIO JE U MADRIDU FUNDACIJU ČIJA JE JEDINA SVRHA BILA PODRŽAVANJE TRETMANA BOLESNIKA OD LEUKEMIJE.
---------------

ZAHVALJUJUĆI PODRŠCI “HERMOSA” FUNDACIJE, CARRERAS JE POBIJEDIO BOLEST I VRATIO SE PJEVANJU.

JOŠ JEDNOM JE POSTIGAO UZVIŠEN I ZASLUŽEN POLOŽAJ I POKUŠAO SE PRILKUČITI FUNDACIJI.

ČITAJUĆI NJIHOVE PROPISE OTKRIO JE DA JE OSNIVAČ, NAJVEĆI ULAGAČ I PREDSJEDNIK FUNDACIJE BIO PLACIDO DOMINGO.

KASNIJE JE OTKRIO DA JE PLACIDO U POČETKU OSNOVAO OVU ORGANIZACIJU SA SVRHOM DA MU POMOGNE KOD TRETMANA, ALI JE IZABRAO OSTATI ANONIMAN DA GA NE BI PONIZIO ZBOG PRIHVAĆANJA POMOĆI OD “NEPRIJATELJA”.

ALI NAJDIRLJIVIJI DIO OVE PRIČE JE NJIHOV SUSRET…
-----------------

IZNENADIVŠI PLACIDA PRILIKOM JEDNOG OD NJEGOVIH NASTUPA U MADRIDU, CARRERAS JE PREKINUO TAJ DOGAĐAJ I PONIZNO KLEKNUVŠI NA KOLJENA ZAMOLIO OPROŠTAJ I JAVNO MU ZAHVALIO.

PLACIDO MU JE POMOGAO I SA SRDAČNIM ZAGRLJAJEM ZAPEČATIO POČETAK VELIKOG PRIJATELJSTVA.

U JEDNOM INTERVJUU S PLACIDOM DOMINGOM, REPORTER GA JE UPITAO ZAŠTO JE TADA BIO OSNOVAO “FUNDACIJU HERMOSA” , PORED TOGA ŠTO JE POMOGAO “NEPRIJATELJU”,POMOGAO JE I JEDINOM UMJETNIKU KOJI MU JE BIO KONKURENCIJA.

NJEGOV JE ODGOVOR BIO KRATAK I JASAN:
“NE MOŽEMO SI DOPUSTITI DA IZGUBIMO TAKAV GLAS …”

------------------
OVO JE ISTINITA PRIČA O LJUDSKOJ LJUBAZNOSTI I TREBA POSLUŽITI KAO PRIMJER I INSPIRACIJA …
SLIJEDEĆI PUT KAD VIDIŠ ZVIJEZDU KOJA PADA…
ZNAJ U SVOM SRCU
DA JE TO DUŠA NEKOGA TKO JE POSTIGAO CILJ
DAVANJA DRUGIMA SVOJE LJUBAVI…

sory na velikim slovima nije mi se dalo smanjivati.... c/p