Tko za što.... :))

Zemlja.. DAleka budućnost...

Oko podneva u Gradu ruža oglasio se alarm na zgradi državne uprave Na 57 katu zgrade u velikoj dvorani policijskih snaga.. " Opet se bune ovi prirodni" rekao je policijski časnik.. "gdje?" " na rubu grada, kod samih visećih vrtova"
Bio je to kvart udaljen 100-tinjak kilometara od upravne zgrade.. Prirodni ljudi su bili stari zemljani koji su unatoč svim tehnologijama i brojnim genetskim promjenama koje su bile vidljive ostali oni stari, orginalni ljudi.. Njihov vođa je bio Sršljen.. Samo ga su ga pod tim nadimkom znali..
" Pošalji robotsku jedinicu D-2, oni su programirani za gušenje tih pobuna" rekao je narednik.. Čovjek srednjih godina koji se već dugo bavi takvim zadaćama.. Od kad je postao narednik to je bila jedna od glavnih njegovih zadaća...
"Koja je ovo pobuna?"
"Već 6 ove godine"
Iako je bilo rano proljeće takve pobune su bile česte, gotovo u pravilnim razmacima.. Svakih 2 tjedna.. I postala je rutina u Gradu ruža..

Narednik, zapovjednik tog odjela policije grada bio je čvrsta osoba sa dograđenim čipom virtualne stvarnosti koji mu je uvjek nadopunjavao vidno polje podatcima neophodno potrebnim za njegov posao. Kržaljvog tjela, ali zato genetski poboljšanim mozgom, što je utjecalo i na veličinu njegove bezkose glave... Rekli su mu da je takav jer je trebao biti znanstvenik, ali se nešto u genima pobrkalo pa je završio na tom radom mjestu...

Nakon izdanih naredbi i pokrenute akcije otišao je u svoj ured i prvo što je napravio skinuo je taj jebeni usadak.. Stalno ga je nervirao i stvarao dojam nestvarnosti, a on je volio svoja osjetila.. Sva svoja osjetila u prirodom skučenom izdanju, onakvom kako je to odredilo ono više biće koje su nekad ljudi nazivali Bogom... Konačan osjećaj slobode, bez svih tih proširenja.. Konačno čovjek... Naručivši vodu od robota za posluživanje sjeo je u svoju fotelju.. Imao je vremena malo razmišljati i uživati u čistoj, hladnoj iskonskoj vodi... Izvorskoj.. To je bila privilegija njegovog čina i njegovog mjesta u ovoj zgradi. Otpivši gutljaj, koji mu je klizio niz grlo i donosio toliko potrebno osvježenje suhog i hrapavog grla, otišao je prema prozoru i bacio pogled na ulicu.
Kažu jedna od najljepših ulica grada. Drvored uz aveniju je izgledao tako prirodan, tako zelen iako je dobro znao da su za sve krivi ti genetski inžinjeri i sklopili gene tog drveća da bude lisnatije i da konačno može opstat u vječnoj sjeni velikih zgrada koje su dozvoljavale tek nekoliko sati dnevnog sunca tim stablima... I naravno sa jako malo vode... Što je bilo značajno u gradu koji je svu svoju potrebnu vodu ili reciklirao u postrojenjima ili crpio iz oceana u procesu desalinizacije... Iako je tehnologija i znanost daleko otiša pitke vode nije bilo dovoljno za život već odavno..

U njegovom zamišljenom i odsudnom stanju uživanja u pogledu prenu ga glas..
" Zašto se nežele premjestiti a neki drugi planet, pa već im je vlada ponudila hrpu drugih nastanjivih palneta, nego ovdje stvaraju nerede i stalno se bune"
Nakon vraćanja iz sanjarenja narednik se okrene i pogleda prema glasu koji je dolazio sa fotelje nasuprot njegovoj..
" Kažu da zemlja pripada njima i da bi mi trebali napustit zemlju, oni su ipak ostali nepromjenjeni"
" Misliš da će ih na slilu premještat?"
" Lako moguće da to bude opcija iako mi se čini da je gotovo nemoguća, teško im je uć u trag i naći gdje se sastaju ili žive, a još taže kako žive, nema tu vode kojom bi se mogli koristit"