Fijasko

Iako je obligatorno cupkati onu zakržljalu verziju foxtrota koji u nas čak i agilne bakice prakticiraju na ludo-noćnom sindikalnom provodu do ohoho prekasnih pol12 u najbližoj piceriji u selu preko puta crkve, s više od 40 kvadrata (35, pregrađeno sepom, da znojavi traktoraši ljeti i malodobni za vrijeme dragocijenog markiranja mogu legalno zapalit), noćas mi je presjelo napokon. Ili sam po prvi puta svjesno zavrtio kakav simpatični "bok oko pasa" u kakofoniji nečega što prije ili kasnije svaki čovjek (nehajno) naziva svatovskom (nerado, nadam se) glazbom, ili je zahrđala glava poslala kobni signal triježnjena u sve starije tijelo (noge). Trošio sam godine na svašta i niti jedna od njih, prije ili kasnije, nije dragocjenija od onih koje - po domaćim standardima kućanica s pedigreom i diploma isprintanih na papiru raznorazne kvalitete - na svašta zapravo odlaze uludo, ali jedno si potiho dajem za pravo pred svakim sudom.
Prošlo je tisuće godina od vremena kada me je prvi put netko danas karakterno nepostojeći posjeo za žice, i dan danas uzburkanom duhu pružio nemirno more ljudske kulture u koje čovjek može na dah zaranjati bez da ikad nađe onaj biser koji će ga opsjedati do kraja života. I nada se da ga neće naći, jer potraga je napokon ono što ispunjava. Ako u malo čemu drugome, u glazbi je ta pop culture retorika sasvim jednoznačna. Moji prsti će se složiti, biti lovac u makar stotinjak godina mulja trivijalnog/kompleksnog izričaja ljudskog duha je vrijeme koje obrazlaganje ne traži. Možda nažalost jest u okolini kojom se krećem, ali to ću ostaviti za neku više gorku priču. Lucidno verbalno pojasniti takvu vrstu bliskog interesa je zadatak za koji sam (evidentno) nesposoban...

Večeras ću samo otvoreno, bez uobičajenih rječnih začkoljica, mrziti. Malu pizdu za polovnim sintesajzerom i mikrofonom. Koja vikende provodi u trivijalnom ćaskanju uz gemišt između plaćenog zavijanja na mjesec. I o onome što čini ponosno razgovara kao o "poslu".

U ime svih koji svakim taktom sintetičkog bossanova ritma i el. harmonike dobiju po jednu novu sijedu, a iz kože ne mogu van - jer tako ih je baka učila.


Da mu pizda materina. I njemu i njegovom jeftinom Korgu.

hahaha, jako simpatično

i kao i uvijek mogu prozboriti: rarum carum
a bijes je ponekad inspirativan

a drugi su ipak i uvijek samo drugi
s vrhunskom opremom ili ne

sve u svemu, sviđa mi se napisano
rijetkost na ovim prostorima
i za tu dob
respekt

na ti jedna za podnošljivo budjenje... materinska...:D... http://www.youtube.com/watch?v=u1rUY9r6qxs