The Dark Side of the Moon

Moj najdraži glazbeni bend Pink Floydi su još daleke 1979 godine izdali album The Wall. Tog studenog 1979 kada je album izašao nisam znao za Floyde, ali niti za sebe jer sam bio nešto stariji od godinu i pol. No moglo bi se reći da je tematika albuma bezvremenska, kao i sama glazba koja je i danas aktualna. Glavni autor cijelog projekta, Roger Waters, je trenutačno na svjetskoj turneji te će ovaj spektakl uskoro doći kod nas u Zagreb. Ne trebam niti spominjati da sam vrlo uzbuđen zbog toga te da jedva čekam da vidim i čujem taj spektakl :)

Taj metaforički zid koji simbolizira otuđenost , izolaciju i odvojenost od svijeta , i sve te cigle koje ga malo-pomalo grade su sveprisutne. Čak i ovdje na Iskrici. Zvuči pomalo nevjerojatno jer u ovim virtualnim prostranstvima imamo puno veće slobode izražavanja, možemo biti puno opušteniji jer nam je identitet uvjetno rečeno zaštićen, gdje komuniciramo s potpunim neznancima pa samim time možemo biti otvoreniji. Naočigled nema nikakvih temelja za izgradnju tih zidova, no praksa kaže nešto sasvim drugo. Puno je iskričarki koje su bez obzira na sve blagodati ovih virtualnih prostranstva prilično zatvorene i nepristupačne, baš kao da se nalaze iza nekakvog zida. Virtualnog zida.

Iako sam po prirodi vrlo otvoren i pristupačan, također sam i pomalo distanciran kad nekoga ne poznajem dovoljno dobro te u komunikaciju ulazim pomalo oprezno, zbog čega valjda ostavljam dojam (pre)ozbiljne osobe kakav ja baš i nisam. Komunikacija mi se ispočetka svodi na ćaskanje, uglavnom koristim književni jezik, nikako ne koristim vulgarizme niti prakticiram moj crni humor jer na taj način riskiram da sugovornicu ne uvrijedim, pa to ostavljam za trenutke kad sugovornicu malo bolje upoznam. Iako se ne ustručavam ništa pitati (jednako tako niti odgovarati na pitanja), ne forsiram neke teme koje previše zadiru u intimu sugovornice te nastojim da komunikacija bude opuštena i spontana.

No čini se da sve to nije dovoljno kako bih uspostavio komunikaciju sa potencijalno zanimljivim kandidatkinjama. Koliko god da sam oprezan i pomalo distanciran u početku, čini se da se neke iskričarke nikako ne žele pomaknuti od faze neobveznog ćaskanja. To je dosta zanimljiva situacija, dotične su došle ovdje da nekoga upoznaju, ali istovremeno ne žele komunikaciju podići na višu razinu, u lošijim scenarijima čak budu dosta drske kad ih zatražiš da ponešto natipkaju o sebi. Najčešći takav scenarij bude da žele pričati o svemu osim o sebi, i što onda preostaje od tema za razgovor? Kak je danas bilo na poslu i na kavici s frendicama? Kakva će sutra biti vremenska prognoza?

Iskreno, nemam ništa protiv takvih tema. Čak dapače, i meni nekad dođu takvi trenutci, pa i trenutci kad mi se uopće s nikim ne komunicira. Evo, baš sam zadnjih dana u nekoj takvoj čudnoj fazi. Ali kad mi se cjelokupna komunikacija svodi samo na takve teme, to za mene više nije komunikacija nego gubljenje vremena. Ja neću i ne želim nekome uporno postavljati pitanja tko nije zainteresiran za komunikaciju jer komunikacija je dvosmjeran proces, nikako jednosmjeran. Smatram da ne tražim previše kad očekujem da sugovornica natipka ponešto o sebi, tim više što nisam neki manijak koji neka teška i naporna pitanja. Nije baš da pitam nešto tipa „jesu li te zlostavljali kad si bila mala?“ i „kakav imaš odnos sa ocem?“ :)

Napisati ponešto o sebi tipa kakve smo osobe po prirodi, koje nas stvari vesele ili ne vesele, kakvu glazbu volimo, na kakva mjesta volimo izlaziti, što očekujemo od Iskrice i kakvu osobu želimo upoznati… stvarno smatram da se tu radi o sasvim normalnim pitanjima na koja i sam vrlo rado odgovaram. Ah da, možda te dame očekuju neki originalni „ulet“? Ah ti uleti… to mi je stvarno „low level“ koncept i nikakav temelj za kvalitetnu komunikaciju. Kvalitetna komunikacija nastaje s vremenom i spontano, nikako od jedne duhovite dosjetke koja može biti i nečiji copy/paste.

Bilo kako bilo, ja nemam problema sa zidovima jer se njima nikada nisam ogradio, pa samim time nemam tu privilegiju da ih mogu rušiti jer nemam što rušiti. Ali također ne želim biti neki revolucionar i „dobročinitelj“ te poticati iskričarke da ruše vlastite zidove. Sami ih gradimo, pa ih sami trebamo i rušiti ukoliko to poželimo ili ukoliko nam to zdravi razum nalaže. No meni ta loša iskustva s iskre sigurno neće biti „još jedna cigla u zidu“ kako moj omiljeni bend pjeva, već nešto sasvim drugo – inspiracija za još jedan novi zapis na mojem blogu :)

Z.

http://www.youtube.com/watch?v=M_bvT-DGcWw




http://www.youtube.com/watch?v=-Py5aPLG348

@juicy-mama: onaj prvi linkić (iz filma) mi je malo draži... puno puta se sjetim te pjesme kad razmišljam o našem obrazovnom sustavu :)

Naravno da je i meni draza dugacka verzija, ali za one koji su nestrpljivi i ne znaju sto to treba slusati, u drugom linku, odmah dodju na pravo:)))

hah a baš jučer gledala..dvd PF- directors cut live at pompeii..jako dobro:)

@la-donna-ines: oh da, pompeii su zakon ;)