Beskrajna balada

Taj san je moj.
Satkala sam ga od trnja što si ga mačem posjekao na putu do mene, uspavane. Latice cvjetova divlje ruže probodene su gustim tkanjem, crvene kao krv s mojih prstiju koja kaplje s trnova.
Crveno i crno. Boje koje me progone kroz javu, ulaze mi sad u snove. Crna strasno gasi žuti sunčev sjaj, a crvena mi ranjava oblačaste niti pahuljaste sreće. Sve se mijenja, dramatično, teško, podiže brzo poput tropske oluje. Vrulja na tkivu mira.
Sve se mijenja, znam.
Sve biba, pa i san.
Čvrsto sam se uhvatila stijene, prilijepila se paučinom koju su mi u nasljedstvo ostavile bake. Ne puštam.
Neka me sprži i prekrije pepeo, neka mi vrane kljucaju oči, orlovi čereče jetru, svakoga dana svih vječnosti. Svjetlost sam ti morala dati.
San o nama ostat će moj.