Umorni Bukovsky

Bio sam tridesetak godina svjedokom najrazličitijih odlazaka s ovog svijeta. U svim uvjetima, pod običnim i pod strašnim okolnostima. Samotnih, grupnih, dobrovoljnih, nasilnih....Bio sam slomljen, začuđen, prestrašen, iznenađen, zbunjen.
I koliko sam shvatio, naša ljubav i naša tuga, ako su stvarne i jake, drže duše naših umrlih vezane za Zemlju ( možda je to čistilište za te duše!? ) i to bi bili ti duhovi o kojima se priča, koje zazivamo, s kojima se, navodno, razgovara i koji ne mogu otići i naći svoj put u tu besmrtnost.. To ne znači da mi ne smijemo moliti, naručivati mise, paliti svijeće, nositi cvijeće, ne , to znači da ih trebamo prestati voljeti zemaljskom ljubavlju.

Moja majka je umrla 1990.god. ( nisam bio doma ) i razgovarao sam s psihijatricom tih dana, da li moguće da ću doživjeti nekakav šok naknadno jer sam bio dosta vezan za majku a nisam osjećao neku duboku žalost?! Ona je odgovorila slično ovome; pustimo dušu neka ode jer ćemo se opet sresti. S ocem sam se oprostio sedam godina kasnije kao da ide na vlak, za neku nepoznatu stanicu u Austriju. Imam njihove slike na zidu gdje izgledaju kao da me čekaju, majka malo zabrinuta a otac se zagonetno smiješi. Iskreno, te slike su mi vrlo drage, bliske, i kao da su već proglašeni svetim. Nazivam ih svojim duhovnim vodičima, ali ne tražim od njih mnogo; malo mira, laganu smrt i blagoslov za svakog tko uđe u moju kuću…i ode iz nje mirniji i slobodniji, i ostavi malo razumijevanja.

Te moje molitve i razgovori s njima nikad nisu tužni, dapače..

Ne mora to biti neka velika istina, ali svaka vjera se zasniva na vjerovanju, zar ne!?

vjerovati..to znači ne željeti znati istinu.

Razmisli, dušice, razmisli bolje i smiri se, bit će ti bolje, vjeruj mi.....