male tajne

Ne tako davno živio sam pored mora, na obali. Slijed nekih događaja udaljio me od obale i odveo daleko. Među druge ljude, drugi mentalitet. Udisao sam drugačiji zrak. U rijetkim sunčanim zimskim danima gledao sam plavetnilo neba, zavaljen na klupi obližnjeg brežuljka koje je nekada, prije ratnog ludila, bilo spomen-područje jednim pripadnicima jednog drugog ratnog ludila. Nije me to diralo previše, ta ludila, jer sam i svojih sa vremena na vrijeme imao i previše...
Gurnuo bih sunčane naočale na vrh glave i žmirkao put plavog neba. Isključio bih nekako sve oko sebe i zamišljao da je iznad mene ogledalo, ogromno, nepregledno ogledalo u kojem se zrcali plavetnilo mojeg mora, sa mojih obala...žmirkati ću tako dok me hladnoća i sunce ne omame,a onda ću za zaputiti put prvog kafića, na dupli produženi espresso u velikoj šalici i jednu, dobro ohlađenu, mineralnu gaziranu vodu. Zaputiti ću se u stvarnost.
Do slijedećeg žmirkanja, Na ozeblom suncu i hladnoj klupi.
Samo, ovaj put u ogledalu neće se zrcaliti samo plavetnilo mora.
Ali o tome, jednog, drugog dana, u ne tako skoroj budućnosti....
Kad tiha snaga stotine bonaca, svojom blagošću upokoji nevere što divljaju u meni.
Do tada, moj naklon...svima...

skoro da prepoznajem stil pisanja ali ne mogu vjerovati.

Bonace su snažnije od nevera...
Samo se treba znati ...
i htjeti...
OPUSTITI

lijepi pozdrav i tebi :)

osmijeh nek te prati :)