male tajne

Koga zavaram? Sebe? U ovim svojim godinama?
Pisao sam nekomu, nešto.
Objasnio i pojasnio, valjda. I znam da nisam kazao ono što sam mislio kazati, napisati.
Riječi su bile tu, uredno složene na kraju slijepih ulica moje podsvjesti, svjestan da vegetiraju, čekaju aktivaciju, za onu koja bi bila '' to '', '' ono pravo ''...
Što bih trebao napraviti za zaborav?
Postoje noći koje me, u svoj svojoj težini mraka, podsjete kako sam proklet. Tada u tim trenutcima osjetim koliko hladni i okrutni mogu biti tragovi ljubavi. Tragovi koji predano urezuju još jedan par bora ispunjenih tužnom prazninom oko očiju.
Da, krvavi su tragovi umorne ljubavi. Ti tragovi i samoća - ima li gore kombinacije?
Noć je, mrkla...i svi spavaju.
A ja sam budan, razapinjem se i ne danm se otimam se...Hladnoj i dostojanstvenoj samoći.
U mraku je zabljesnuo njezin paradni mač.
Na ukočenim dlanovima, blagi dodirom, prizivajući krv, ispunjava liniju života.
Onu kojom si mi veličanstveno potekla...

mozda ponovno da napises , mozda bi se rijeci drugacije slozile, i mozda bi onda ona cula:) za zaborav jedino vrijedi format c

Nemoj biti okrutan prema sebi. Pogledaj sa svih strana, nježno zapakiraj i pošalji nizvodno. I odluči se za novi početak :)

Uzmi jedan bijeli oblutak, crni flomaster i napiši nešto na oblutku...baci u more ili kao što reče Sh u rijeku...

lijepo si to napisao.

bit će bolje.

odbolovat moraš... u hodu.

i ne reci da si proklet, n i k a d a.
nisi.
sve će biti savršeno, vidjet ćeš.

Kad bi se mogao napraviti fastforward, kao na starom kasliću... preskočiti hladnu i dostojanstvenu samoću...
biće bolje, drž se