Beskrajna balada

Vrijeme pljačke, paleži i silovanja stiže s proljeća.

Pratim jata selica visoko nad tek propupalim vrhovima stabala. Netremice. Danima s ulaza u špilju. Kao i svake godine nadam se da te zov krila neće probuditi. Da ćeš ovog puta ostati pod ovim zvijezdama. Nadu sam sakrila duboko u toplu jamu pepela zimskih vatri, tamo gdje ću se uvući s prvim zrakama sunca onog jutra kad ustaneš, protegneš se i spreman korakneš u boj.

A ovo tijelo žudi, uznemireno od zimskih neprospavanih noći. Osjeća zov propupalih grana, miris otopljenih rječica. Probuđena krda riču, dozivaju. Život tamo vani s trona tjera ledenu božicu. Budi se zemlja, budi se nebo. Uskoro ćeš i ti.

Malo mi je riječi ostalo. Tek pokoji krik, a možda tek dah, bez snage sam da te ispratim pogledom. Teški kapci sklapaju se, sve teže otvaram oči. Poljubaca nemam više. Njima si nam hranio vatru dok su snjegovi stezali dol.

Vrijeme je, znam, za moj san, premda mi studen dušu još na obrazu ledi.

Ujesen ... s jatima ...