Pa da i ja nekaj možda pametnoga složim

Nisam večeras u nekome revijalnom tonu. Koliko god naslov zvučao tako.
Moje malo dijete u meni se ščućurilo negdje u svoj ćošak, prekrilo je ručicama oči i čeka da ponovno veselo i razigrano, kako samo ono zna, opet progleda kroz oči svoje vlasnice.
A sve zbog drugog djeteta.
Ne djeteta u nekome... Već pravog, rođenog djeteta.
I to dijete u meni je pustilo ručicu drugog djeteta kojeg je srelo u nekome i sa kojim mu je lijepo i zabavno, sa kojim mu je i srce zaigralo. Onak... malo, ali dovoljno da poželi još.
Nije tužno. Samo se ščućurilo.
Moralo je.
Prepustiti prednost malome, živućem, od krvi i mesa koji tek uči svoj svijet.
A djeca su iskrena. Bilo da ona u nama, bilo da ona prava, rođena.
Možda maaalo (zdravo) sebična ali znaju kada je -dosta.
I to moje dijete nije htjelo oduzeti ovom pravom, malom djetetu dio njegovog svijeta.
A u trenutku kada se ščućurilo, dalo je vlasnici da progleda očima - žene.
Koja je vidjela pred sobom - muškarca.
Čije se dijete u duši također ščućurilo na povik ovog malog, rođenog.
Koje je zvalo.... "Tata! Dođi..!"

Hvala Ti mali.

Što si pospremio moje malo dijete u kut, za njega ima vremena cijeli život. Uvijek će biti tu.
Tvoj je tek počeo.

I što si mi otvorio oči žene. To je lijep osjećaj...

Iako sam znala da postojiš.
Tu dvojbi nema...

Već će se moje izvući iz kuta i ako treba ponovno igrati sa djetetom kojeg... voli - bi bila preteška riječ.

Gotivi - preulična.

U kojem vidi prijatelja?

To bi već bilo primjerenije.... sadržava i ljubav i gotivljenje i poštovanje.

A tvoj tata i ja imamo sve vrijeme svijeta...

Ako karma dopusti da se naša ščućurena, duhovna djeca opet sretnu i provedu zajedno....

Laku noć mali... :)