Negdje ispod duge..

Ne zovu me tvoji pogledi noćas,

da utonem u njih

duboko do bisera kojeg

skrivaš u duši..

Plašiš se ponoćnih sjena

koje te guše

prošlim vremenima..

Ispijaš gorčinu

tuđeg glasa pod svojim

zamračenim prozorima..

Patnjom se zoveš

u kasne sate

kad posljednji boemi

svoje stihove nude

rijetkim prolaznicima..

Nemaš mira jer uvijek

misliš da gubiš

a ne znaš da molitvom

tvoga imena počinju moje

svjetlucave zore

I da jutrom moja ramena

ne grle tuđe košulje,

da se svaki dah maestrala

pretvara u tvoju blizinu

tamo gdje se nebo spaja s morem

sastaju se naše duše..

Bog, kad si ovo napravila?

Kad je pala noć

Zanimljivo. Malo mi je onaj dio s boemima nekako lažan...Zašto si to napisala?