Znaš, ova je večer čudna.
Sve je isto, sve je dobro, osim što te ne osjećam. Ispao si mi iz vena, kao da je tvoj plamen kliznuo papirnatim brodićem niz golemu rijeku.
Stojim na kamenim stubama uronjenim u prljavu vodu, zaostalu od tsunamija, i širim dušu poput antene ne bi li ti uhvatila dah. Ili treptaj one bajke koju smo tkali.
A znam da je tu negdje. Da si tu.
Ne sumnjam, jer sumnje nisu moja furka. Ne patim, jer u meni više nema straha. Nema boli i nema očekivanja.
Samo dišem. Duboko i mirno. Nema uzbuđenja.
Stasis.
Ali nisam hibernirana. Svjesna sam proteka vremena, svjesna promjena u nama i pitam se hoćemo li ponovo zatitrati kao svaki put do sada. A toliko to želim.
Ali, želim iskreno, stvarno, potpuno, u tom jednom trenutku. Jer i ti i ja ćemo prepoznati laž, ako je nedajsvemire bude.
Dođi, ako me možeš voljeti onako kako znaš.
I dat ću ti ono što ti trebaš. Znam da znaš da znam. I da imam ključeve od stotinu svjetova i tisuće odgovora i milijun kapi razumijevanja.
Zatitraj mi, ponesi me. Uznesi nas.
Dopusti nam da se predamo. I osjetimo.
Mi, zajedno, ionako smo tek mali podskup presjeka naših svemira.
Nedodirljivih. Jedinstvenih.
Koje živimo kao pustinjaci u razdvojenim pećinama.
Pijući vodu s istog izvora.
25.03.2011. u 23:45 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar