Umorni Bukovsky

Danas sam vadio zub koji me boli od subote. Bilo je dosta bola, ali i dosta straha. Dok sam čekao da injekcija počne djelovati, pročitao sam ovu poruku na zidu čekaonice. Najprije sam mislio ukrasti cijeli plakat jer je zalijepljen selotejpom, onda sam ga mislio naučiti napamet, i na kraju sam ga, nekakvim ružnim rukopisom, uspio prepisati, naslonjen na zid i strah. Bio je to običan zub a toliko nevolje. Uspjelo je i

nisam dobio cvijeće!

( Ako vam je poznata ova priča, dobro je. Ponavljam je na blogu za one koji ju ne znaju i za one koji su je zaboravili i za spomen na sve one nepoznate sudbine i nepoznate žene kojih više nema….. Ovo je i za Maju, za Mariju, za Mirnu, za Dubravku, koje su,.
na sreću, još među nama )

„Danas sam dobila cvijeće.
Nije mi bio rođendan, niti poseban dan.
Sinoć smo imali svoju prvu svađu i
rekao mi je puno okrutnih stvari koje su me povrijedile.
Znam da mu je žao i da nije mislio ono što je rekao,
Jer, danas mi je poslao cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće.
Nije nam bila godišnjica, niti kakav poseban dan.
Sinoć me je bacio u zid i počeo gušiti.
Izgledalo je kao u noćnoj mori.
Nisam mogla vjerovati da je to stvarnost.
U jutro sam se probudila sva ogorčena i plava.
Znam da mu je sigurno žao, jer mi je danas poslao cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće i nije bio majčin dan niti kakav poseban dan.
Sinoć me je ponovo istukao.
Bilo je gore od svih prijašnjih puta.
Ako ga ostavim, što ću učiniti?
Kako ću se brinuti za svoju djecu?
Što s novcem?
Bojim se njega, a još više odlaska.
Znam da mu je sigurno žao, jer mi je danas poslao cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće.
Danas je bio poseban dan.
Dan moga sprovoda.
Sinoć me je napokon ubio. Istukao me je do smrti.
Da sam bar skupila dovoljno hrabrosti da ga ostavim,
Danas ne bih dobila cvijeće.