Od Iskrice do vječnosti...i nazad!

Lutao sam u životu,lutao sam puno i dolutao do Iskrice. Sad mi se to čini davno! Kad se sjetim svojih prvih koraka tu... Vjerojatno kao svi koji dođu tu prvo budu puni energije,entuzijazma i nade no relativno brzo dolazi do spuštanja na zemlju i razočaranje. Ljudi su ljudi,tu i tamo,u kafiću i u trgovini,na Iskrici i na ulici. Svi imamo svoje želje i nadanja no i osobe s druge strane ekrana imaju isto to i velikoj većini slučajeva teško je to uskladiti.

No meni se desilo nešto lijepo na Iskrici. Baš nekako kad sam odlučio napustiti Iskricu upoznao sam osobu sa kojom sam podijelio neke od najljepših trenutaka u svom životu no i tome je došao kraj brzo,prebrzo... Sad bih vrištao iz sveg glasa no tko će me slušati?

Uvijek kad dođe do razlaza svaka strana ima svoju priču i naravno da i ja osjećam potrebu ispričati svoju. U ljudskoj prirodi je da ljudi u sukobu traže podršku od drugih. Ma kako da priznam da je gotovo i uopće postoji neki sukob! Isuse Bože! Do prije dva-tri mjeseca sve super,sve za pet i onda bam! Kraj! A joj...

Ne čudi te se što ovo izgleda zbrkano! Srećom u pismenom je obliku pa još nekako uspijevam nekako složiti nešto suvislo no da vam ovo pričam osobno znali biste u kakvom sam sad stanju...

I odmah da vam kažem razloge razlaza jer će se neki od vas to sigurno pitati: i ja i ona nismo bili iskreni o problemima koje nosimo u sebi i smatrali smo da će se sve riješiti samo po sebi jer se eto volimo! Kakva zabluda! Bez obzira što nosite u sebi recite to svom partneru ili budućem partneru odmah ili će vaša priča imati završetak sličan mojemu. Niti jedan problem se ne može riješiti ako ga zadržite za sebe. Tu ljubav ne pomaže. Sad znam to iz iskustva.