Umorni Bukovsky

I u takvom i ovom svijetu koji je tvoj, potpuno tvoj, ponekad te iznenadi sjeverac, hladna anticiklona, vodeni val iz susjednih država, neki niski pritisak zraka, također iz susjednih država ,( malo čega lošeg može doći iz Afrike, to ti je već davno jasno, osim Velikog Dečka koja je prirodna mješavina više nepoznatih i neodređenih emocija, i dobrih i loših ), i onda ti to donese malo tuge. I meni. Ma, ne brini proći će nas…

Znam za sebe: '' Dok na slaboj svjetlosti ulične rasvjete, gledam u prazan i uredan svoj krevet, preplavi me depresija kao da ju je netko nabacao u mene i to u ogromnim količinama. Nisam sposoban misliti, nemam moć vizualizacije nečeg ljepšeg; stara, poznata i prepoznata tuga me preplavi i jedino što mi preostaje da se skrijem negdje u najtamniji kut terase, i da tiho prošaptam: Dobro večer, tugo! Dobro večer i drago mi je da si me posjetila, ali te molim, lijepo te molim, nemoj me ostaviti samog.

Opet si mi napisala nešto novo. Pismo u kojem nas dvoje predstavljamo nešto drugo, neku blažu dimenziju ovog svijeta, neku nježniju dimenziju ovog svijeta, i to nas dvoje koji smo zajedno prošli skoro sve, ( i lijepo i ružno ), neku ljubav i prijateljstvo, koje , začudo može proći zajedno i koje, začudo, nema i svoju budućnost. Svi su tvoji bivši, ali i mnogi sadašnji vrlo pametni, duhoviti, nježni, pažljivi, zaljubljeni, daj mene spremi i neku posebnu, jeftinu,plavu kovertu i drži me među onim crvenim cipelama iz Rima, koje više ne voliš, pogotovo ne noću. Te će mi cipele pričati još neispričane priče o Marti i koja se, bez razloga boji, o Marti koja se od straha skriva u tuđim zagrljajima koji su , globalno, vrlo nesigurni i površni. Nitko ne bježi od tebe , sve si vrlo profinjeno otpremila i to s mirazom.. Nisi ti neka osoba iz grčke, egipatske, perzijske mitologije, prije bih te pronašao u sadašnjosti....ukrajinskoj, ruskoj, pa čak i balkanskoj stvarnosti..

'' Ti mene zavodiš kao i ja tebe. Legitimno''. Moram ti priznati da to meni ide boje od ruke i riječi, kad to ne radim namjerno, kad se opustim i pišem luckasta i munjena pisma, kad sam neozbiljan, kad sam sa strane, ili ispod, ili iznad (?). Dok imama zdrav razum, trebao bih naći neko duhovno sklonište za nas dvoje, nešto duhovno gdje bi mogli plakati, smijati se, neko mjesto za ublažavanja ovih dnevnih sudara, mjesto gdje bi svaku stvarnost oblikovali po svom kalupu.

Uostalom to svi rade, ali većina misli da se ponaša po nekim uobičajenim standardima. ( kakav je to standard kad se kao paunovi šećemo trgovačkom ulicom i trošimo novce a ulaskom u stan potežemo teško oružje, '' tko je brži '', uz crne trešnje i ostatke raspucanih, svježih marelica na usnama?).

To naše sklonište bi bilo puno ljubavi, prijateljstava, razumijevanja ( mnogo od toga smo već počeli ali je to smo jedan puteljak, ogranak nekog nepoznatog šireg puta, ali sam siguran da je tajna , da je rješenje baš u tome.)
Pogledaj koliko se ponavljamo iz godine u godinu: žene, muškarci, more, prijatelji, hrana, posao, brodovi, grčke, jadrani… Toliko smo robotozirani i glupi da ni ne primjećujemo da se dosadno i uporno ponavljamo. Kao guske kad sagnu glavu pri zvuku aviona na par tisuća metara.

Znam da se pitaš kako sam i misliš da sam bolje jer pišem neko polu ljubavno pismo!

Pa dobro sam, jebemti, dobro sam do neba. Puno bolje!

A imam i tebe da ti napišem ove riječi,.da ih razumiješ i da se sklonimo, za početak, u ono sklonište gdje bih stavio glavu u tvoje krilo i nečujno plakao Kad bi me zapitala:'' Je l' ti to plačeš,?'' ja bih se, kao pravi lav, uspravio i odlučno prošaputao: '' Ja nikad ne plačem!''. Jebga! Takav je taj život kad se neprestano ponavlja. Ponekad mi se čini da je ova moja bolest i ova moj bol ipak nešto novo, iako je potpuno nerazumljivo, suvišno i iritirajuće…ipak je to novost!

Kako gnijezdo lastavice i poklonjeno cvijeće!?. Reci Velikom Dečku da ga jedan tvoj stari prijatelj smatra osobno odgovornim i za cvijeće i za lastavice. Neka stavi ruke na leđa da ne bi nešto razbio i neka pažljivo i polako ide za tobom , sprječavajući te da prebrzo ne utrčavaš u sutra. On nije još "ikona" i smije zalijevati cvijeće, a smije ga i kupiti. On smije i trošiti na tebe, zbog tebe, nositi darove sa sjajem u očima

Prestao sam pričati o ljubavi, prestao sam pričati o bivšima, prestao sam ići na svadbe i sjediti negdje blizu tamburaša, tužan i sam, prestao sam plaćati stare pjesme.
'' …kad u grlu stane riječ''!
I počeli su sve više govoriti da sam normalan. Smiješno. Hrpa ispijenih i polupijanih kreatura daju psihološki profil o čovjeku kojeg , zapravo, nikad nisu vidjeli, nikad mu nisu pokušali zaviriti u dušu. Staviti ruku na te ruke koje plaču…..

Bio sam vrlo dobar i iskreni pisac ljubavnih pisama. Ako želiš, onako radi znatiželje i poezije, mogu ti napisati, ili mogu bar pokušati napisati nešto romantično, pomalo istinito i samo za tebe. Nemoj mi govoriti da sam ''tamo neki romantičar" a da je tvoj svijet nešto sasvim drugo. Svjetovi se vjetrom vrlo rado izmiješaju i kad isploviš iz jedne ''luke'' uz povoljan vjetra, teško ćeš se vratiti u tu luku a da se ništa nije promijenilo…Ti to znaš, ali Ti i Dečko zajedno to teško shvaćate. Zato ću tu biti ja.

I sad taj moj poljubac koji može trajati vječno. Ono malo zraka što imam u ustima je iz prirode, iz okoline. Znači kad bi se ljubili u sjenci jasmina, moji bi poljupci mirisali na jasmin.. Ili pod kestenom na kesten, ili u travi na pokošeno sijeno…

Pretjerujem, ali se i osjećam nekako življe. Sinoć sam čuo da bih mogao i preživjeti i poživjeti….

Ako napišem da te volim, molim te da to pročitaš onako kao sam to opisivao. Nemoj ti pretjerivati.

Stisnuo sam te kao gromadu leda na otvorenu ranu, osvježava me, ali i gledam kako se lagano topi. Teško da će izdržati do jeseni.

Bio sam u pravu.
Nije izdržala do jeseni.

Neka ti vjetar s juga vrati osmijeh na lice kao da te nikad nije bilo tu.

Sviđaju mi se rečenice koje ne razumijem. Tražim neki skriveni smisao ...i to me veseli!

Pa, dragi moj Medo, ti si jedna divna romantična duša, ti si ko neobrušen diamant, toliko prirodan, toliko su te tvoje priče pune ljepoga, ali i istinotoga da me ponekad ostavljaš bez rjeći, da mi često, čitajuči tvoje zapise suze zablistaju u očima...divota je čitati nekoga, koga osobno znaš i za koga misliš da ga čak dobro znaš ali te svaki put iznova iznenadi....Hvala ti na još jednom prekrasnom zapisu, na još jednom djeliću tebe...neke stvari izdrže mnogo dulje neg do prve jeseni...ne može jih ni vrjeme ni ljudi, pa kakvi god oni bili uništiti...

plavooka, poželjela i ti poneko pismo.

Plavooka, a jutra su stvorena za suze radosti, sunca, nade, jutra su ono iz filmova " plakati od sreće". I tvoj komentar je jedna suza više....Koliko god se sve ponavljalo, toliko mi slabo pamtimo...i sve opet donese puno novog i drugačijeg!

Dudonja, kad bi ti mogao držati se teme....

ajmo, udri u plač zajedničkim snagama.
na repertoaru su mate, mišo i ostali - odavno se nismo isplakali tako

Nije mate nego mikajlo.

men' se čini da.....ti se kofrčiš
:-)

Nisam 8 godina bio na moru. Možda je to i dobro. Izbjegao sam mogućnost ugriza i riđovke, i poskoka, i škorpiona. A znam da bi me ti ugrizi gušili.

Zeleni, ponedjeljkom svi dobiju slobodu biti slabi, ali i otrovni...Znaš da ga zovu " pobuna zatoverinika"?

" Pobuna zatvorenika"

ja sam tu zato što me je naslov podsjetio na jednu davnu pjesmu, a nemam vremena za čitanje dugog teksta:
kad u grlu stane riječ...a još se voli
kada zadnji put mi kažeš zbogom
znat ćeš kako boli... (ne znam dalje... ali odjekuje u sjećanju...)

Dobra Vodo, i napisah to radi sjećanja. Tko se može čega sjetiti, jer nam i to treba.

http://www.youtube.com/watch?v=jHOWQ13qvq0

....ova je pjesma za sječanje , na koju je dobra voda upozorila...a zove se vrjeme plakanja....A i na nek način se slaže sa temom današnjeg zapisa, pa sam ju dodala. Oprosti Medo, možda nije mjesto za linkove baš na tvome blogu....ipak ti ga šaljem.!

hvala, plavooka, poslušala sam dobru staru šansonu...