jednom su sadili lipu, a i jednom je magellan otkrio ameriku

imala sam najbolju namjeru napisati ozbiljan post. inspiracija je potekla jutros, kada sam na desetak metara od trgovine ugazila u pseću stolicu i razgazila je pošteno. prosječan čovjek-žena-dijete ne može više niti po travi bezbrižno hoditi, a da ne ispadne malen ispod zvijezda.
nalijepila bih tada na blog fotku skarabeja i filozofski pristupila obradi teme koja bi se bavila usporedbom sizifove navade i navade jednog balegara. tu duboku sama-sa-sobom-raspru zapečatila bih đonijevom “balegari ne vjeruju sreći”.
kakav bi to samo krasan post bio!
ali…ne mogu pronaći fotke skarabeja, izgubile su se u moru nearhiviranih sličica. principa radi, smatram ovu temu zaključanom.

umjesto fotki koje sam tražila, našla sam fotku mrava.



jeste li znali da su se prvi mravi pojavili prije oko 130 milijuna godina? pretpostavka je. gugl kaže da ne spremaju hranu za zimu, već se zavuku u dublje dijelove mravinjaka, gdje svi zajedno ukočeno(!) prezime. što će reći da je priča o cvrčku i mravu, koji je cijelu jesen marljivo radio i spremao zimnicu, najobičnija varka za malog žarka.
spoznajama nikad kraja. (iskreno se nadam da se u dogledno vrijeme neće pojaviti nitko tko će ustvrditi kako u životu nije najvažnije ne skidati pločice sa zida u kupijoni. jer, time bi moj djevojački san bio znatno razbucan.)

usput, nađoh nešto na jubituu, što godinama nisam čula. muzika moje mladosti. visokofrekventna. eh mladosti, lijepa li si… :)

Link

Samo što cvrčak pjeva o smrti o kojoj ništa ne sluti dok se mrav zavuče u njedro. Hoću da mijenjamo mjesto.

ja sam si mislijo hodat malen ispod zvijezda a onda ugazijo u kolonu mrava i odma sam svatijo svu velicinu moe spodobe