Jordanka

Dragi moji,
stigla sam na dio puta kad se malo osvrćem iza sebe...usporavanje nužno nosi introspekciju i pogled iskosa.
Stigoh kao dijete, bezazlena i povrijeđena, unijela svu sebe u prvi opis, i zaboravila na cijelu stvar na 5 dana... po malo shvatih o čemu je riječ - i prihvatih igru.. dakle nosila sam i kapu sa pletenicama kao pippi duga čarapa, makar se uopće ne radi o njoj - radis e o meni.
Opsjednuta si sobom, kaže mi mlađa sestra. osesija nije dobra, nema u tome slobode i ljubavi. kako vrijeme teče a ja sebe sve više prihvaćam i volim, opsesija nestaje a zamjenjuje ju - razumjevanje prihvaćanje i ljubav. Radis e o maloj djevojčici koja je nekad željela nešto... djeca uvijek maštaju i žele nešto postići, biti važna, cijenjena i svrhovita. taže potvrdu. Znala sma da želim biti učiteljica, no nemam pojma što sam to željele podučavati. U svakom slučaju - nešto što ZNAM.
Dakle, trebalo je dijeliti znanje koje još nisam ni imala, ali imala sam učenike. Plišane medeke, lutkice i klaunove, krpene lutke i njihove prijatelje.
Prezadovoljna sjedim pred njima i samouvjereno se smješim u fotoobjektiv. Da, to je - TO. Posao koji volim i za koji sam stvorena. Odmah su me ovdje, po malo posprdno nazvali - Učiteljica.
I još sam s vremenom dobila i naočale. I volim čitati. U redu, poklapa se.
Dakle, mašta je upalila, al je sad uklopljena u svijet (polu)odraslih. Odraslo sams e osjećala samo pri udaji studiranju i rađanju djece - ovdje se trebalo ponovno naći sa malom iz prvog dijela priče - i upotrijebiti ju da se igra sa vršnjacima. Na što je s vremenom zaboravila pritisnuta obavezama - kajs e redovito događa onima koji prestaju maštati a čeka ih dosta prljavog suđa, kada i veša...
Ovdje sam se vratila k sebi Mili moji, i nisam nikad otišla, makar sam se mijenjala i rasla..
neka mi oproste svi s kojima sam pričala, bitni su za mene i moj rast, za moje prebolijevanje, za moje ispunjavanje potrebe za igrom i maštom.. baš kao što sam bila i ja njima - pa su me zaboravili. Ili nisu.
Svi su mi bitni, neki su mi ostali u sjećanju po dugim prepiskama. Svi su gotovo nestali kad su shvatili da će ostati "stupići" za potporu. No, i ja sam "stupić" i rado sam se uključivalaj u osvjetljavanje njihovog puta. Nekad zbunjeni mojomm učiteljičkom nakanom, nisu shvaćali da je MENI potrebno to, i da sam ja ta koja je trebala taj način..
Nije baš spetljano kako se čini, više je slično nečemu što je svakodnevno. Volim svakodnevnicu makar bila dosadna. Ona se dešava SADA i dok ne prođe to, neće se desiti ništa iza toga.

Ovo pišem odmorena i naspavana, na prisilnom odmoru zbog iscrpljenosti organizma..
Sreća za mene a i za vas.