La bambola

Sinoć sam se sjetila osobe koju nisam poznavala.
Nisam ga nikada imala priliku upoznati, a opet mi je ostao urezan u sjećanje.

Kao dvadesetogodišnjakinja sam se družila s ekipom čiji su dio činili i piloti jedrilica lokalnog kluba. Oni su pak imali prijatelja koji je u to vrijeme već dugi period bio u komi. Bez dijela glave. Oni su ga, naravno, poznavali kao osobu, a za mene je tek bio netko o kome su pričali. Lik iz magle, čovjek kojem je prilikom ulaska i provjere kuća eksplodirala bomba ostavljena s ciljem da ubije prvog tko uhvati kvaku i stisne prema dolje.
Ne mogu se sjetiti kako se zvao momak kojeg nisam poznavala. Samo se sjećam dana kada su javili da su ga skinuli s aparata, dana kada se ugasio.

Onda sam se sjetila Krune. Njega sam poznavala. Bio je nekih 14 godina kada je dobio geler u glavu i četiri dana u komi kada su ga skinuli s aparata. Kruno je bio sin jedinac. Dijete kojeg su pokušavali dobiti čitavo jedno deseteljeće. Ne mogu se sjetiti da li sam plakala. Čak ni kad je poginula Vikica. Vikicu je granata raznijela.

Osim straha, ne sjećam se niti jedne druge svoje emocije iz tog perioda.
Sjedila bi u podrumu na bolničkom krevetu i mislila kako bi izgledala moja osmrtnica, koju bi fotografijuu stavili, tko bi mi došao na sahranu. Imala sam 16 godina i to je bila moja stvarnost.

To je bilo tada. Prije 20 godina. Bilo pa prošlo.
Danas se pitam kada ću dignuti branu i dozvoliti sebi tugu i jedno plakanje.. za momka kojeg nikad nisam upoznala, za Krunu, za Vikicu, za sebe... za tragediju ljudi u jednom gradu.
Mom gradu.
Mislim da bi mi tada bilo lakše..

Blago onima sto suzu imaju ,u njih srce jos umrlo nije.....
Ti svoje ozivi ,prije nego se ugasi .
Smrt duse jos niko ustanovio nije.nazalost
Znam taj osjecaj ,znam ali sam pobijedila i sebe i njega..
Pokusaj i ti .......<3

Čim prije digni branu.Dobro je oplakati gubitke, znanih i neznanih.