Umorni Bukovsky

Ušao sam na Glavi kolodvor sa zapadne, slobodne strane zgrade i odmah se susreo s budućnosti. Šetalište je bilo prazno, ne potpuno prazno, već sam svim ljudima gledao u leđa, svi su odlazili, a na prvom peronu je stajao vlak, plavi vlak u nekoj svjetlucavoj izmaglici.
Potpuna tišina uopće nije djelovala zastrašujeće, dapače.
Ukras koji je krasilo vlak je izgledalo kao krilo, lokomotiva je bila kao kabina aviona i sve je mirisalo na let. Kroz proziran materjal kupea mogla se vidjeti unutrašnjost svakog , cijeki vlak kao na rendgenu. Laganog koraka zagledao sam se u svaki kupe tražeći mjesto i društvo. I tada sam je ugledao. Nju. U istom su nam se trenutku susreli pogledi. Na trenutak mi se učinilo kao da mi želi nešto reći. Rekoh; za trenutak. Nije ništa rekla i bez znaka prepoznavanja produžio sam dalje. Sjeo sam na najveću moguću udaljemost od nje, ali ipak da mi vlak bude u blizini. Na klupi je sjedio čovjek mojih godina, raspoložen za razgovor:
» Viditi ovaj vlak, oni koji s njim otputuju, nikad se neće vrati!«- reče.
» Da li je moja karta za taj vlak?«-pokazao sam mu kartu. » Vidim da se razumijete.«
» Nije, ja imam kartu za taj vlak i ako se želiš mijenjati…..?«
Šutio sam. I primjetih na peronu svog starijeg susjeda kako se tiho približava lagano udarajući i kuckajući u beton sa svojim štapom jer je malo šepao zbog išijasa. I on je sjeo na klupu i odmah počeo:
» Vidio sam Martu i zaustavila me i rekla mi da ti kažem da bi željela još nešto razgovarati s tobom. Eno je na prozoru.«
Da li je to bio bljesak radosti ili straha što me naglo podiglo i krenuh!? Okrenuo sam se radi pozdrava ovoj dvojici i prepoznah prošlost, moje vrijeme prošlo, kako me slijedi. Nisam htio bježati i pričekah tu sjenku, gledajući neprekidno u prozor i u nejasni lik u toj peronskoj svjetlosti.. I dok sam čekao, brzinom, kao u snu, stigoše pitanja; O čemu nas dvoje imamo razgovarati? Da je pitam zašto je plakala na rastanku kojeg je željela, da je pitam kako se mogla zaljubiti u drugog i mene voljeti, da je pitam zašto je nakon što sam otišao svu moju odjeću dala Crvenom križu, da je odmah promijenila namješataj, boju zidova, bacila i uništila cvijeće? Da je pitam zašto smo se još noću povreme sretali u njenom stanu, u mraku vodili ljubav i držali se tako grčevito jedno za drugo dok me jutro ne bi otjeralo. Da je pitam zašto se zaljubila i kakva je to ljubav bila kad je uvijek bila tužna, da je pitam zašto smo u te dane rastanka govorili ; doviđenja..da je pitam jeli sretna?
Ne, ne i ne!
Sva pitanja smo riješili i nemamo o čemu razgovarati. Imao sam i znao sve odgovore.
U tom me trenu stigla prošlost, čvrsto uhvatila za ramena, okrenula me nazad i pružila mi ogledalo. Ono što sam vidio u njemu bila je najgrublja moja istina.
I vidjeh onog majstora u sa crvenom kapom, kapom boje krvi i zakletve što daje znak za polazak i odlazak. Prošao je kraj mene i znao sam da još mogu ući i da će sa mnom ući i moja prošlost.
Tada začuh grubi zvuk zviždaljke pri samom uhu, grubi zvižduk sirene vlaka.
I trgoh se.
Lagano i odsutno shvatih:
» Još me bude misli lude!«

A je Medo, dalje se samo zviždi il' fićuka.

Samo se u tišini okrenem na drugu stranu, pazeći da "sunce jedino" ne probudim. Prije sam brojao bijele miševe, sada sam se vratio ipak ovcama!