male tajne

I to je to.
Još jedan odlazak na vidiku.
Snovi, maštanja, obećanja...
Osmijeh u polumraku
i plavkasti tragovi
dima između umornih osmijeha.
To je ono što nosim sa sobom,
u neseseru napravljenim od sjećanja.
Težina trenutka je skupljena
u vrelini tvoga dlana.
Pokapaš me, jer tako si odlučila.
U pogledu ti stanuju ne tisuće
uplakanih anđela.
Misom zadušnicom hrane nemir
mojih demona.
Osjećaš li?
Osjetiš li koliko je teška svaka moja riječ?
Neplanirana. Gdjekad maglovita,
a gdjekad britka.
A najčešće crna i sjajna,
poput kandže neke životinje,
što nosiš je oko vrata.
I ako me pitaš, zauvijek ću se sjećati.
Mog jezika na tvojoj rani.
Krv se krvlju hrani.

Pomno planirano, posjekao sam se,točno na onom mjestu, koje si upravo ti zasjekla britvom kojom si me jednog tmurnog jutra brijala. Da bi pila moj život. Da bi živjela moju ljubav. Krv je samo iluzija. Nekada sam bio čovjek, sada sam samo fino izglačan purpurni kamen. Tako obećavajući, a tako hladan.
Spustio sam ruku i krv je curila, pronalazila putanju među prstima i u kapima se raspršila, na žučkastu stolu. Crveno, žuto, bijelo, crno, ljubičasto, plavo..smetao me i još uvijek me smeta taj beznačaj boja....

Krv se krvlju hrani.
žednim poljupcem
lomim staklo tvog pogleda
na milijune
komada...
jedem ga, željnim usnama...
Sve je laž.
Iluzija.
I dalje stojim gol ispred tebe.
Znaš li koliko sam te puta zvao?
Koliko puta sam se molio?
Umoran sam.
Od tvojih posjeta.
Poziva.
Najava i dojava.
Iščekivanja.
Svejedno mi je.
Okrenuti ću se i otići.
Uzeti ću svoj neseser
I ostaviti te.
Dok ti se bićem,
puteno uvjerenje proteže,
da polako me ubijaš
nedorečenošću.
Možda.
Ne znajući da ti prešućujem
pogled na labirint
slijepih ulica koje me čekaju.
U jednoj od njih,
očekujem posjet,
ubojice vremena.
Do tada,
ostavljam te u suzama.
Još jedna u nizu, voljena....

au, lijepo.. pjesma u boji :)

brutalno beznačajne boje binarno boje bijelom britke bordure budućnosti.
blago budalama.