hm

djeda stjepana se twirl relativno slabo sjeća.
ali se zato dobro sjeća njegovih priča, koje su mahom bile iz rumunjske,
otkud je djedov djed došao....
on je pak, navodno bio lovac na vampire...
na twirlovom zidu stoji neobičan ukras,
glogov kolac kojim je probodeno srce samog grofa drakule
...........................................................................
...................................

otpuhnuh prašinu sa knjige u kojoj je djed zapisivao
svoju omiljenu poeziju.
otvorih nasumce...

Gavran,E.A.Poe

Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”

...s prozora se čuje čudan šum,
kroz maglu me upozori um
selo je odavno utonulo u san
al' tek je ponoć, daleko je dan....

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.

...drhtajem zadrhtah, od hladnoće
ne od straha il' samoće
krv je u me snažna, vrela
al' pogled skreće put' raspela...

Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«

...ove riječi što pročitah,
odgovor su koji pitah
posjetilac, bar to je jasno!
tko je? uzviknuh glasno.....

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.

....pitanje mi vjetar vrati
tišina ga u stopu prati
odškrinuh prozor pažljivo
grunu vihor, ne bojažljivo.....

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.

....nema nikog vani noću
uvjerit se opet hoću
još jednom zovnuh, tko je?
krute sjene mirno stoje, nijemo me upitavši, što je?
ništa, ništa, noćni ljudi
oprostite, mećava me hladna budi.....


U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«

....nastavih čitat, kada opet čudan šum;
put svoj nađe vražji kum
vjetar igru igra svoju
u sobu bi da uđe moju
evo, čak i knjiga lijepo piše:
valjda vjetar, ništa više.........

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.

....ah, i vrata soba ima
otvorih, možda im se šarka klima
sa snijegom bijelim, leptirica crna
u sobu uđe, kao srna
mili bože, vraže kleti
na glogov kolac, ona sleti

Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«

....u krilima joj čudan sjaj
otkud zimi leptir taj?
imaš li ti leptirice ime?
lenora? pokušah time....
u zraku strava, strah me biše
jel to rekla, nikad više?.....

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«

(ovdje sam prestao čitati knjigu, bilo bi u najmanju ruku nepristojno
prema gošći.....a rekao bih i neoprezno, nastaviti s tim...)

.....što tad slijedi, krv mi sledi
pred očima obris mijenja
tren prije leptirica, sad je žena
dobro veče, crni stvore
usne mi progovore
njene odvratiše još i tiše
dobra večer, nikad više......

...kojim dobrom? upitah tada
vidjevši očnjake oštre, mada
djevojka izvadi pljosku, potežuć gutljaj prvi
nudi mene; malo krvi?
hvala, ne bih, nisam taj
nečiji se u njoj krije kraj....

...tada djeva kolac zgrabi,
a čemu li se ovo rabi?
pobijeno je mnogo od mog roda!
ovim tvojim šiljkom, doda
jedan od njih moj dragan biše
i prošapta: nikad više.....

...imaš sreće ubojico, iako je kolac u me;
glas ti nosim iz začarane šume
gospodarica me šalje...
govori, brzo! požurih je, dalje, dalje......
evo što ti ona piše,
nastavila je vampirica tiše;
ti i ona
nikad više!.......
...........................................................................
.....

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!


Gavran,E.A.Poe

Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.

Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«

Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.

Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.

U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.

Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«

Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:

Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «

Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikad više. «

Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.

Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «

»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik dal posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogul da me liše
Melemi iz Gileada, mogul jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«

*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci dal ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «

"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reče Gavran: »Nikad više. «

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!