Umorni Bukovsky

Od te naše mature prošlo je četrdeset i nešto godina godina. U tih četrdeset i nešto godina susreli smo se osam puta, iako smo svi zajedno bilo šest puta. Družili smo se, recimo osam sati toga dana. Šest puta osam je četrdeset osam sati i podijelivši to s četrdeset godina, dobijemo malo više od jednog sata na godinu.
Ruku na srce, nedovoljno za bilo kakav odnos a kamoli za dogradnju nekog prijateljstva, mislim ozboljnog prijateljstva između svih, pa čak i između pojedinaca.
Ono što nas veže to su zajedničke školske godine, koje si ti, davno prije, dok si još znala pisati, odmah poslije rata, uokvirila u prekrasnu rečenicu ( parafraziram ): '' Zar je moguće da smo to mi, mi iz one mala klasične gimnazije, da smo opstali i ostali ljudi?''

Pišem to radi "dogovora" o susretu svake godine, svake prve subote u šestom mjesecu?

To narušava staru tradiciju maturalnih obljetnica, ublažuje faktore iznenađenja, radosti, promjena, to nas pretvara u skup umirovljenika i onih zadnjih radnih godina, koje povezuje jedino Mirovinski fond i mjesečni iznosi, ne koliko smo zaradili, već koliko su nam udijelili ili koliko će nam udijeliti. Umirovljenici se vežu nekom teškom ili manje teškom sadašnjosti, onima koji još rade posao je opsesija i vječna tema, a nas, u biti, vežu fine niti najljepšeg dijela naše mladosti.
Sada kada postajemo stari, gluhi, gubavi, ogorčeni, debeli, šepavi, s venama, teškog koraka, sve sporijeg razmišljanja i refleksa, s pjegama i bradavicama na cijelom tijelu, s ozbiljnim fizičkim i duhovnim promjenama, tek sada smo odlučili da se viđamo svake godine. Zašto? Zar smo toliko željni gledanja što starost radi od nas!? Zar smo sadisti, voajeri, bolesni kroničari? Dobro, neka nisam u pravu, ali će takvi česti susreti izreći neke riječi koje se neće moći zbrisati, potpuno nepotrebne riječi a neki lijepi dodiri, pogledi, želje, trenuci bit će zamagljeni staračkom glupošću…
Zbog čestih susreta reći ćemo mišljenje koje smo držali u sebi 40 i nešto godina.
Komu to treba?
Meni ne.
Vidimo se 2014. god. U ponosnim godinama!

varaš se znaj
mene isključivo privlaće pametne žene
visokog iq
da mi prićaju pričice i ući me
samo meke su bile prepametne
oa su pobigle od mene navrime
ali ima i usiljenih pametnica
koje verglaju samo svoje stavove ne prihvačajući druge
tu je već problem
jer ako misliš da je nešto naućeno primjenjivo za sve oblike
varao se

kako starim...sve se više sviđam..samoj sebi :)

Dojdek, proslijeđeno na pravu adresu. Kad stigneš, ili kad izroniš, možeš reći i : "Hvala!"

Pa! I ja sebi. Ali je na tim obljetnicama premalo vremena da bilo koga uvjerim u to!

pih...baš te briga za druge..ako si sam uvjeren...

Uvjeren 100%! Kako sam zašutio sve se pretvorilo u nekakav novi šarm! Pogledaj me na fb!

i taj novi šarm...bolji je od starog... :))

ha....kad sam znala čuti da netko u subotu slavi 20-godišnjicu, brrrrr..koja gerijatrija. ma i kad smo u osnovnoj razgovarali i novom mileniju, apstraktan pojam su mi bile godine u kojima ću tada biti.
s vremenom nekak, mogu reći uspješno pomičem granice....samozavaravanje? možda....nema veze, ako se dobro osjećam.

inače, ne volim druženja po dužnosti-. pa tako i maturalna. reda radi. svi oni koji žele nastaviti nit iz srednje škole, naći će načina.
i da, još me onak znaju iritirati obećanja "a vidimo se idući mjesec. pa nećemo više napraviti takvu pauzu"
a prođe godina ili 5

Dobra tema, Medo ! Uvjek sam se pitala, zašto neke školske kolege insistiraju na tako čestim susretima....a nikad mi nitko nije želeo razlog za to...A sama sam sebi napravila raspored, po kojem dolazim na susret svakih 10 godina. To mi se čini dovoljno često , da ne zaboravim likova a i da mi ne dosade sa svojim opisivanjem životnih pobjeda....:-) Kad jih nakon 10 godina vidim, dovoljno mi je....i ne treba mi više :-)

Pet godina je limit da svi ostanemo đaci i mladi i za idućih pet godina!!!!

Deset godina je puno! Većina bi u sebi postavljali pitanja; da li ću je ikada više vidjeti?

Medo debeli, osjećaj nakon tih "godišnjica" meni je nešto za "smrznut" se. Jednostavno jedan dio povijesti tvog života veže te uz te ljude (najbolji i najbezbrižniji) i to ne mogu usporedit s ničim drugim. Ima krasnih trenutaka, svadba, dijeca, itd ali doba od 14 do 18 je neponovljivo i ići ću dok dišem na te godišnjice.

D" arko, da! ali svakih pet godina. Inače je nezanimljivo. Praksa je pokazala da se iduće godine sakupe skoro svi, druge godine pola, a treću godinu već počnu grupe. Onda četvrte nema...i peta više nikad nije ono što je bila, ono što si ti opisao i ono kako treba biti.

Vidiš Medo to očito ovisi o koheziji skupine. Mi smo u generaciji matutanata '78, visokogradnje bili strašno dobri i danas se nalazimo svakih 3 godine. Tu nit ne može ništa presjeći, jedino smrt. Dvoje je nažalost "odplovilo". Svi ćemo ionako, jer naš život je smiješno kratak prema drugim parametrima.

Ok. Možda su tri godine neki minimum koji ipak uspije zadrži čar i koheziju tih susreta. Svake godina je uništenje. Naročito u mojim godinama.

e da te obljetnice su čudne stvari
nakon prve obljetnice od mature
đšla razreda se nije pojavilo
a ova druga se tako počela hvaliti i
bili puni sebe
sve sam to s podsmjehom promatrao
i sprdao se s njima da toga nisu bili svjesni
ali ipak me jedna fascinirala
zove se marijana
s njon sam gustao cijelu večer
kupio sam joj i ruzu
bila je posebna
nakon škoole otišla je u Hos
aksanije u 4 brigadu sad je pri nato-u
udala se s 22 godine
sječam se koliko smo se puta druzili i išli na mise zajedno imala je prekrasam glas
a doduše bila je i najjača u razredu
sve nas je muške potaracala i tukla haha
bila je odlikašica i prepametna čudio sam se njoj jer nije završila faks
ali ipak me fascinirala svojom snagom
uzeo sam mobač od nje znam se vidjeti par puta s njom godišnje
i nasmijati do suza s njenim avanturama

Pa i tri pive sada su previše a kamoli svake godine se viđat. Dobro je bilo ono prvih godina. Svi pričaju o uspjehu, lovi, brakovima, djeci. Nakon dvadeset godina prelazi na rastave a nakon 30 na boleštine koje nas napadaju. Jesemti život.

čini mi se da je najveći bed, ako tako mogu reći, u tim okruglim obljetnicama mature kaj u drugima vidimo sebe, koliko smo se i sami promijenili....

Meia, nije bad. Samo ak stvari vidiš kako treba. Sve je u stvari u redu.

Nakon pet godina kad čujem i da je netko umro, ne izgleda mi strašno...kao da je preskočio jednu obljetnicu. Čak zaboravim, ubrzo. da je umro!

je, bez ružičastih naočala...ili bez krmelja na očima :))

Svakih pet godina bio je dogovor, a našli smo se svi nakon deset godina i nikada više. Raštrkali smo se kao mladi pauci, svako na svojoj niti i prisjetimo se srednje škole i to je to. Nemam baš neku volju i želju. S jednom prijateljicom idem redovito na kavu i baš je ugodno druženje. Ostalo je prisila, za mene.

Leptirice, stvarno čudno. Jedan naš svake 3 godine dolazi iz Švedske. To valjda ovisi o skupu ljudi na istom mjestu i u isto vrijeme. Stvarno me čudi tvoja izjava.

Leptiru, puno ovisi i o onim godinama kad smo bili razred. Jako puno, ako me razumiješ, ako je to tada bila klapa....

Dečki, razred nije bio uigran :-)))) Samo sam opisala realnu situaciju.

eto..da se pridružim kmecanju..:))..meni je žao što se ne srećemo svakih toliko godina..moja su društva organizirala susret škvadre iz osnovnjaka 20 god nakon male mature..i nikad više..iz srednje škole ..nakon 22 godine..i s faksa 20 godina nakon apsolventure..malo mi je to..rijetko..:)))

Dojdek, što ti imaš sada vezu i u NATU? Još ako služi u vezi....sateliti.. letovi...ladeni....

Ane, mi smo bili najbolji razred u nogometu, i imali smo najljepše cure na školi, s najljepšim nogama....bilo je i obračuna...to poveže mladost i za.... starost.

Ak mogu primjetiti, sve poslije srednje nema nikakvu koheziju, samo pojedinačna prijateljstva. Medo ovo o NATO- Was is das?

D" arko, pročitaj što radi Dojdekova " školska "!

Zanimljiva tema, ali dodjoh kasno...

dakle, mene UPCE ne zanimaju ti susreti...UOPCE ne poznajem te ljude i sta se imam hvaliti s penzijom od 1300...
dobro, onda moram reci, da, ali ja ne zivim tu, da, ali ja bla, bla, bla...to ne pricam niti na Iskrici, vec mi dosadilo,fuj, uvijek jedna te ista prica, a ovo ljudi, koje kao znam, a pojma nemam tko su, ti moji gimnazijalci...pa neki umrli, u stvari ubili se, depresivno...mozda sam se udaljila od njih, jer sam se fizicki udaljila, ili sam se udaljila, jer sam jedva cekala da izadjem iz gimnazije...ne, gimnazija mi nije bas bila nesto

Htio bih ali nažalost ne stignem pa vjerujem onom što pričaš. Kad si jednom u pozitivi ostaneš tako. Netko te zajebaval neku večer i bilo mi krivo.

Đus, aj ne šutim, pa ti odgovaram. Žao mi te je!

Mam, to je u "prirodi" svakog čovjeka da gledamo svojim očima. Sjeti se one Đoletove vojničke o "drugu do groba". Dani u vojsci. Jednostavno se pamte. Tako je netko zapamtio srednju, netko nije, ali je običaj lijep, tamo gdje je suživio.

Darko, zasto ti me je zao...nema razloga...zato sto mi je pemzija 1300...???

haha, imam ja druge izvore, malo jace...pa umrla bih na zalost od toga
...a zbog niceg drugog me ne moras zaliti, superirna sam u svemu i dobro mi je, cak i u toj mojoj nezainteresiranosti za neke ljude, s kojima nisam bliska...

O vojsci, cijeli roman. Ali koji ne prođu ne kuže, samo laprdat mogu.

Da medek, ali meni skola nije bila to, ne znam zasto, pamtim samo neku muku i sranja...nesto mi se zamjerilo...ili uopce nije bila skola, koja mi se bila zamjerila...mozda je nesto bilo krivo u meni...tesko je sada reci nakon toliko godina...a gle, mozda je i ono, odselila sam, pa kad se vec ne mogu druziti, ajde da prekinem sve veze...da, mozda je i to

Đus, o.k. normalno da ne možemo svi imati ista sjećanja. Ništa osobno prema tebi nisam mislio. Čak si u mojoj viziji ona zgodna ženska u čizmicama a iza tebe snjegovite planine.

" ...superirna sam u svemu i dobro mi je, cak i u toj mojoj nezainteresiranosti za neke ljude...."

Mam, ovo je obični blog, o običnim ljudima koji imaju lijepih uspomena. Što ti se ne sviđa?

Darko, ja jesam ta zenska sa slike iz 3. mjeseca ove godina ispod Rockies-a, ali sam ujedno i poprilicno komplicirana...ali dobro, svatko je...to je za krepat, kako ja nekog ovdje zamislim u dvije dimenzije i onda se zaprepastim kad ga vidim u zivo...

Medek, referirala sam se na ljude iz gimnazije...da me ne zanimaju...ne vi...vi ste mi ovdje vise manje cool...ne brini, ja sam friendly

Hvala, mam, super!

Na kraju sve 5 reče netko !