jednom su sadili lipu, a i jednom je magellan otkrio ameriku

Radi silnog viška slobodnog vremena, došla sam u napast razmišljati u što bi se još mogla inkarnirati, svjesno i pod punom građanskom i moralnom odgovornošću.
Slušala sam jučer čitav dan Presleya, pa mi palo na pamet kako još nisam bila članica simfonijskog orkestra. Ili, atletičarka, naprimjer. Bacila sam par puta kamena i linkovlje ajmoreć provjerenog podrijetla s ramena, al to se ne računa.
Nisam nikada skuhala sarmu, isplela rukavice, nisam bila na raftingu, vozila se balonom, nisam bila niti na jednom oproštajnom koncertu Rolling Stonesa.. nisam imala patuljastog zeca za kućnog ljubimca… đizs, nisam se godinama maknula s ovog sajta. Zašto? Ne znam. Kada ne znaš odgovor na toitakvo pitanje, tada uopće ne čudi što s vremena na vrijeme naprosto moraš svoj ´weltschmerz´ podijeliti s potpunim strancima.
A najveća fora je u tome što je weltschmerz zapravo dječja bolest, poput vodenih kozica i da se jednostavno mora preležati. Uz šalicu kamilice, recimo.
Ili se liječi jednostavno… povlačenjem. I zaista, bio bi red iskoristiti godišnji odmor i napuniti baterije van dobro poznate okoline.
Eto, to je to. Odoh na godišnji. Pravi godišnji. Dok se nisam rastopila ko čokolada na kontrolnoj ploči na +40.


Link (Look what they done to my song ma) :)

draga,od srca cve najbolje
i da nam se javis kada se vratis,sa puno lijepih uspomena...:))

mmmmm Harrison

Ajde i paz na se... i ne brini za iskrice, one se lako ne gase:-)