Umorni Bukovsky

Izašao sam van , na dvorište, i pogledao; ima još dosta ovog dana, ima topline, a i dolazi jeseni.. i ne biva sve
jesenije već sve tužnije… a ipak, kao da sam bogat… puna polja... ima svega…

Imam svoju sobu, imam mira o kojem se može samo sanjati, imam i vlastitu tišinu, imam priču, imam ruke..imam dušu!! Naslonim se u stolici , zatvorim oči.. i izmišljam.. znaš, treba znati umrijeti, treba zaslužiti blagu smrt..

Kad se prisjetim svog djetinjstva i mladosti, kao da je sve jučer bilo, prošlo je neobično brzo, a kad sagledam događaje, vlastite i tuđe, kao da živim tisuću godina…sve je tako kratko i da li je potreban rak…nisam se ni počeo smijati a već su mi izvadili glasnice, nisam ni dar otvorio a ono posljednji tango....

Nisam ja nekakav simpatizer života ali bih volio da me ostavi na miru da živim svoj život ..neka mi ne poklanja, ali neka mi ne oduzima elementarno, ili, neka mi ne uzima na ovaj način..

Bio sam ovih dana na groblju i to u neobične sate - vrlo rano i pogledavao razne
spomenike i čitao razne poruke. Vidio sam mnogo cvijeća i svijeća na grobu mojih roditelja , a ja mislim da je to posvećeno i meni, svi oni koji nisu imali hrabrosti doći i vidjeti me, otišli su na grob mojih roditelja- kao da ću im ja zbog
toga oprostiti..... a ja nemam komu bilo što opraštati, niti će moji suvremenici bilo što pamtiti—zajeban je taj osjećaj krivnje kad živom čovjeku poklanjaš sjećanje na grobu njegovih roditelja, i još... savjest, kad je pustiš da živi!!

Brine me, jako me brine sposobnost , zdravlje, snaga i izdržljivost mog mozga.. Neki
dan sam analizirao realne mogućnosti, što bi se moglo dogoditi; mogao bi se početi gubiti,
pisati pisma, blogove, doživljavati jesen, i zimu s puno topline a ne hladnoćom, mogao bih početi voljeti
živjeti, takav kakav sam, mogao bih se početi radovati… u većini slučajeva sam prilično
ravnodušan , i onda, kad me zapuhne val radosti i širok osmjeh ne znam kamo s tim.. samo čekam da prođe..To čekanje je Križni put.. ne smijem ništa činiti jer znam da će me proći i samo čekam. Sjedim na stolici ispred ugašenih ekrana i čekam. Te krajnosti su mi potpuno nepotrebne i ne znam što ih izaziva, nije alkohol, nisu tablete, nisu novci –samo dođe i ode baš ih briga za trgove…
Jedan dobar, pravi, današnji i naš psihijatar bi mi rekao: " Ja vas potpuno razumijem!"

Oprosti što dolazi jesen, oprosti što je tako vruće, oprosti što ne mogu ništa izmijeniti, ja sam pomalo kriv za sve...uništio sam svog vanjskog neprijatelja.

Netko se gore igrao s dušama i sklepao mene...

63 lampiona.

I svi gore!

jel si se probao kad ugasiti, Medo? onako... sam u sebe, kad puhneš...

Mmmm, cijeli život nešto gasim. Čak je i rad neka vrsta gašenja!?

mogao bi. a hoćeš li? ili još bolje: želiš li?

viš kak je to dobro-kad krenu ovakva razmišljanja, lako i same, a da ne kažem oni oko nas, mogu za njih zalijepiti za hopa-cupkajuće hormone.
a koje je vaše( (tvoje) "opravdanje"?

(retorika u pitanju)

dobar ti dan, medonjo :)

I šetnja, i glazba, i vjera, i ljubav....

I Mmmmm... i Meija....

Dobar dan, Meija, prijem!

ako je to odgovor na moje pitanje, umjesto komentara samo------------> :)

(rado bih i dalje čavrljala, ali moram delati...mah-mah...drž' te se hlada, prozivka tko preživi kad mine vrućina :)

hehe. nisi. cmok.

da jesi... mam si skužio da pričam o suicidu.

Mmmm, ima poznatih ljudi koji su počeli pisati u 70-tim. Ja čekam inspiraciju a ne Godoa ni Suicid.

Meija, taj tvoj svijet stalno nekamo žuri..kao da je trka na 90 godina. Stani. Sve su ovo kratke , brze trke, šprint...

jašta. kad zašljašti 70 lampiona... sve ti, ko na dlanu. barem želim vjerovati u to.

ajd, napiši nešto o suicidalnim čekačima, Godooa. ako te može dotaći to, uopće.. u nevinoj, 63-oj ;)

Mmmmm, suicid je inspiracija! A i umjetnost.

romantičaru, nijedan... i.. i... i..!...voajeru, (ne)posrnulih samuraja! :D

elde mi pametnije, ukuhati šašlu, Medo? a?

Mmmm, znaš da ćeš napraviti onako kako si ti odlučila. Kao i i i i uvijek!

kokete ko kokoti kotiraju bi mogao biti jedan sasvim fajn početak priče...:)... a onda ubaciš i neko sikirče, čist da daš boje slici... mrlj. ajd, otjeraj me u kuću, majketi.

Šic! mica-maca!

:D katastrofična činjenica, da ni uz pucu što me gleda u lijevu sisu, ne mogu mijaukati.

dovidjenja, Medo. sanjaj, drvorede i trube...;)***

Neću...sanjat ću " bulevare"! Ne možeš mi ništa!

Široke ceste koje stalno idu prema gore....u visine.

ponekad se pitam medo jel ta tvoja lucidnost prirodno stanje il je izazvana ovim tvojim "prirodnim" stanjem? kako bilo da bilo volim ljude koji se pitaju, propituju, misle. jbt al je to teško općenito danas, a kamoli kad čovjek gasne? zar doista mozak tada vrtoglavo juri? meni i inače juri tako, pa se pitam kako će biti kad će biti...drugačije?

"Uvijek sam znao da nisam sasvim čist". Samo se nisam dovoljno potrudio da na tom ustrajem, da ostanem dosljedan tome.

Ša ima Medo? Osim uskličnika :)

Što ima JJ? Osim jednog upitnika. Svog.

a jebeš to. mislim si ja. čekat da dođe. a neminovno.
nekak.
jebeš to.

šta ima osim toga?

u mene nema kave
a gorimzanjom

i tak
čuvam se da ne upadnem u črabl.

i tak. pravim se kul.

jer ja to zaslužujem

ko real

inače mi je ovo mnogo lep tekst

(čitala one tvoje komentare kod Vladana, ne služe ti na čast)

al kome je do časti

i do slave

Ben Hur je mrtav.

Živio Elvis.

I cijelu prošlost točkica.....nedovršenih poslova. Ne možeš dobiti ni rak!

Vidi ti tebe. Čast!!!!!!!!

a šta da ti kažem...zove me mama u nedilju i kaže: bratiću ti (40 god) odstranili maligni tumor na bubregu: a sestra mu se vratila celijakija.
a onda dođe prija i priča kako joj bidnu kćer muž tuče.

aj reci... ima li nade?

a rak... eeee da. Puši moja mala. Kaže: Sebi to radim! To je moj problem! ... a čiji će bit ako oboli? Jel zajednički? pitam.

njak.

Tko god ovdje povremeno živ, zaslužuje uskličnike i puno upitnika. Treba ih sam pravilno rasporediti. Sam.

ma nemoj

a šta je s nama, ogorčenim mrziteljima interpunkcije...a

kako da mi razdijelimo bijes

i brže malo odgovaraj, nemam baš toliko vremena

ajmoooo kvik kvik

" To je moj problem! " ( kopirano iz tvog komentara. Tipfeler? )

ma ne, samo se pravim buntovnicom bez razloga

da začinim jutro

još 14 minuta

onda će biti podne, i ja ću se uozbiljiti.

Jedino što imam je vrijeme...čak se ne razlikuje dan od noći zbog brzine.

i početi opet život bez interpunkcija. Mora da je grozno.

jok
fenomenalno je

zen

probaj.

radim japanski vrt od mačijeg pjeska

Trebaš li možda jednog japanskog patka. Živog?

samo ako ima silnu želju glumit helikopter

Kad ti dosadi, ubiješ ga, prepariraš i staviš na postolje od japanskog pijeska.

Taj helikopter neće poletjeti!

preparirani patak

ma to mi bizarno - kao da stavim sliku bivšeg muža u dnevni boravak

radije gulaš skuham... ili patkovinu u rerni?

Isti kurac. Bio u ladici ili u dnevnom boravku. Bitno je da ju imaš: Sliku.

ljudi probajte na groblju zažmirit i pogledat u nebo,osluškujte mirise i njušite zvukove

ma jok

nema umene

Opet jedna dobra, interesantna tema...a dobro je da odgovora ne možemo primiti direktno i da svi čekamo.. čekamo a neznamo kad budemo pozvani....Moje skromno razmišljanje je, da je dobro da je taj život nešto , što traje i ne znamo kad, gdje i kako če završiti...a ako je istina da smo najčešče samo odgovorni za tok našeg života onda valja ponekad nešto napraviti za to, da bude taj put lakši, lijepši a možda i sretniji ....

X-100, pokušao sam i odustao. Počinjem se spajati s nečim.... nepoznatim.

Plavooka, čitam i između redova. Dobro, idem!

x zrake

medo

uživaj u ovom danu i stoj dobro :))

i ne zamiri na mojim guparijama :) cmok bok!

nije nepoznato to smo mi

...interesantno...koje tu raznolikosti ima, pa i ja sam jedna od...nemam pojma o geografiji, zadnju lovu trebam potrositi da si kupim geografsku kartu svijeta (po nasoj ametistici), a tek ona...a ti...a Vladan...a baba, a vega...a svi, da vas sve ne spominjem poimence (cudno zvuci ova rijec, ali je nisam upotrijebila valjda 30 godina, jel ima nesto bolje?)...

I na grobljima i na smetištima, i na trgovima , i na blogovima i na svim zemljopisnim širinama smo , kako reče Roman, Mi. Samo nismo svugdje svjesni sebe i svog zajedništva.

Medo, što češće na sprovodima slušaj onu predivnu pleh glazbu, vidjeti ćeš kako je lijepo biti živ za to čuti. A depresivan si tek onda kada se ne uspiješ radovati niti tuđoj ne/sreći, već si prema svemu ravnodušan.

Stari, nije to tako strašno biti ravnodušan, puno je gore biti bezosjećajan. A granica između toga je samo mali korak...prema dolje!

dok boli nisi bezosječajan!