Dnevnik raspuštenice...

Kažem sama sebi

Udanhi duboko...diši....pusti da ti se misli srede, prije nego svome adolescentu kažeš sve što ga ide,sjeti se da ona ne zna kako je teško biti roditelj, ali ti znaš kako je teško biti zbunjeno dijete pomalo nesnađeno sa svime što ju okružuje u naburnijem životnom razdoblju.
Udahni duboko...diši....prije nego opet ne pozdraviš neugodnog susjeda u liftu koji se ne udostoji niti okrenutu glavu prema drugima, tko zna koja nevolja njega muči svaki dan.
Udahni duboko....diši...prije nego se ljutito obrušiš na neljubaznu prodavačicu u dućanu, samo se nasmij, možda će ona iznenađeno uzdahnuti, duboko udahnuti ...i nasmijati se
Udahni duboko....diši...i sjeti se uplakanoj prijateljici reći, bit će sve u redu, iakosa sigurnošću ne znaš kako će sve biti u redu, ali znaš kako stvari najčešće nisu tako crne kako se čine i koliko je tebi značilo nečije toplo - bit će sve u redu.
Udahni duboko....diši....kada poželiš nekome tko te dugoko provrijedio, razočarao, rastužio, rasplakao vratiti istom mjerom, sjeti se da se nećeš osjećati bolje,samo se hrabrno nasmij,stisni zube,sakrij suze i kreni dalje

Kaže mi jutros kolegica kako se čini da sam ustala na krivu nogu ( iako ne znam nikada koja bi trebala biti prava, pa da se svako jutro na nju ustanem), ja velim....NE, samo nisam nekoliko puta duboko udahnula....

Čini se jednostavno...ili ne?