Dnevnik raspuštenice...

Uvijek me to mučilo, kako naučiti dozirati sebe,
Kako reći sam sebi, ne, neću se dati do kraja, kako naučiti kalkulirati, dijeliti sebe na razumne količine određenim ljudima u određenim situacijama.
Ništa mi ne znači što sam u školi bila dobra iz matematike, što i sada mogu riješiti matematički problem, zamršenu nejednadžbu,na kraju izračunati nepoznanicu, kada iz žiovotne matematike imam jedva za prolaz...
A prolazim, naravno da prolazim, svi prolazimo, samo se pitam kako, s kakvim posljedicama, ranama, bolima... tko će mi reći ovaj put gdje sam pogriješila.
Nema instrukcija, ispravci su često nemogući jer nije svaki zadatak moguće ispraviti.
Obično se griješi na početku. Samo jedan krivi minus ili plus sve mijenja, rezultat je potrpuno drukčiji, pogrešan.
Nema učitelja, profesora, nitko ti ne šapće iz zadnje klupe da ti ukaže na grešku.
Ili, ipak šapće, ali...
Postoje iskreni prijatelj, dragi ljudii koji primjete krivi predznak,jer su dovoljno daleko od svega da ga mogu vidjeti,
A ti si blizu, previše blizu da ti ni ispravna dioptrija naočala ne dozvoljava da razlikuješ minuse od pluseva.
I onda imamo izbor...vjerovati sebi,svom razumu, da ipak znamo računati ili poslušati prijatelje koji ukazuju na grešku
Možda nisam čula prijatelje, a slušala sam ih...možda nisam čula svoj razum,a govorio mi je.......
Zašto, pitam se, zašto?
Zato što slušam SRCE...

Zadatak riješen, nepoznanica je SRCE...