jednom su sadili lipu, a i jednom je magellan otkrio ameriku

John i ja ukrstili smo puteve, a ne mačeve, negdje kod Ilinoje. Kada se osvrnem na sam početak našeg poznanstva, padaju mi na pamet vodene boje… Ma ne, to je iz neke druge priče. Ova je išla ovako nekako: upoznali smo se u zalogajnici ´Bogu Iza Nogu´. Sjedio je za šankom, jeo jaja na oko, zalijevao ih crnom kavom i čitao jučerašnje novine. Nije ga bilo teško uočiti, bio je vlasnik osmjeha koji mi se tada činio većim od života. Meni je dvadeset i neka, sjedim do samog izlaza, promatram prolaznike i jedem palačinke. (Tututuru tutururu .. I am thinking of his voice..) Dok si tako mislim, pekmez mi pada na tek stečenu diplomu tečaja daktilografije. Čini mi se neprimjerenim pokupiti pekmez prstom, pa pogledom potražim salvete i iz perifernog vida izgubim Johna. “Izvoli, meni neće trebati.” “Hvala”, kiselo se nasmiješim i obrišem Johnovom maramicom suzu radosnicu izdajnicu i pekmez s diplome. Nije prošlo niti desetak minuta, a John se već gorljivo zalagao za zajedničko proputovanje Novim svijetom. Priča o tome kako bi bilo najbolje za prvo stajalište odabrati Kansas, jer ondje je trava zelena, a polja suncokreta su velika koliko god seže oko. Dok ga slušam pada mi na pamet ona luckasta priča o čarobnjaku iz Oza i o znatiželjnoj Dori i razmišljam o pjesmi koju sam zadnji put čula prije desetak godina. Dust in the wind. Tog trena odlučujem poći s Johnom, kamo god.

(Nastavlja se, pretpostavljam.)




Link

well, it's Baja, Oklahoma, but it's... ummm... Kansas in your soul. ;)