THERE IS NO SPOON

U zadnje vrijeme sam turobnog raspolozonja. Kada sam tako raspolozen onda zelim da i svijet reflektira moje osjecaje. A kada se to slucajno i dogodi onda mi to odgovara. Odgovara mi kisa, crni oblaci, magla, polumracne ulice i zvuk koznih potplata na plocniku dok nepoznata osoba hoda sporim koracima u nepoznatom smijeru, crni kisobran u ruci i dignuta kragna oko vrata. Cak mi niti ne treba kisobran, nego samo stojim na kisi i ne smeta mi sto sam mokar do koze. Ne osjecam nista osim boli i tuge. Stojim i gledam u neku nevidljivu tocku deset centimetara ispred svoga lica i lutam mislima. Uopce ne registriram svijet oko sebe jer mi je onaj svijet iz misli, sjecanja, koj me i doveo ovamo, mnogo stvarniji od stvarnosti. Zbog njega mnogo snaznije osjecam bol i tugu. I zbog intenziteta tih osjecaja ne osjecam nista drugo. Samo sam tuzan i posvuda me prati jedan crni oblak iz kojega stalno pada kisa i oko nogu mi se stalno mota magla a svaki dah ispusta paru u hladni zrak. Prava noir atmosfera. Imam osjecaj kao da me je cijeli svijet napustio i da sam sam. Sam jer nitko drugi ne osjeca bol i tugu kao sto ih ja osjecam. Htio bi da kisa jos jace pljusti i da magla izblijedi citav svijet jos jace. Dosta mi je svijeta ovakvog kakav je - nepravedan, monoton, dosadan. Da barem sve nestane u magli i da samo ostane zvuk kise. Da bar kisa odnese svu zmazanocu. Ma! Nemam volje niti razmisljati, jer pomisao na sve u meni izaziva bol i tugu. Da bar sve prestane. Treba mi jedna pauza od svega. Jedan trenutak potpune tisine. Da se oslobodim svega sto me sputava i ocistim iz sebe sve sto me zagaduje. Idem napraviti nekoliko koraka. Mozda ako se maknem iz ovog trenutka prestane ovaj mrak. Jedna setnja gradom - to je ono sto mi treba. Da. Idem se malo prosetati. Uvijek me setnja gradom oraspolozi. Laganim korakom sa rukam u dzepovima idem kroz stare gradske ulice visoko na gornjem gradu. Tu se vidi iznad magle i tu se vidi sunce. Napokon sam izasao iz sjene. Korak po korak usao sam u zrake svjetla i ponovno sam osjecao toplinu. Sa pogledom na cijeli grad duboko sam udahnuo i sa izdahom mi se vratio smjesak na lice. Mozda ce ipak sve biti OK.