Umorni Bukovsky

Što se tiče ovog pisma, ne činim ništa što bi se trebalo sviđati
Ništa u njemu nije toliko važno da bih morao dobiti objašnjenje. Ili ga dati..
Živimo dalje…. ( " Pisanje je kao poljupci, samo se ne dodirujemo usnama " )

U ovom prohladnom, nemirnom, tihonijemom i drskojesenjenem danu ( glumim da mi ništa nije ), u ovaj grubi i neprekidni petak, u najtoplijem dijelu svoje sobe, negdje između regala i zida, upakirao sam se koliko sam mogao i znao i sakrio se, stavio flaster za ''mir'' na srce, pokušavajući se osjećati sigurno, zaštićeno, nevidljivo… Ipak, duboko u sebi , znao sam to iz iskustva koje je tako jebeno uvijek u pravu, znao sam da je to je to sve već bezbroj puta viđeno, doživljeno, opisano, i da sam se naivno, dječački, neozbiljno i površno sakrio i da će me Ljubav nepogrešivo i brzo pronaći…

Ljubav se uvijek igrala sa mnom!

Nikada godine nisu bile zaštita. Nikakva pamet, nikakav osmjeh ni podsmjeh, nikakva neozbiljnost, prolaznost, šala, šah, igrice, i nikada nisu važili dogovori ni planovi…

Ljubav me je uvijek posjećivala!

Neću pitati nikoga '' kako i zašto '' . Tako to mora biti.

To je prirodni proces u kojem nema pravila, nema dogovora ni planova . Tako to mora biti. Ta suradnja mojega duha, mog tijela i mog srca s emocijama koje su poznate i koje nazivamo ljubav jedino se može, u ovakvom trenutku, izraziti kao pismo, kroz razne nijanse prosto-proširenih rečenica ( stihovi bi bili bolji ). To je logično i uobičajeno.

To može čovjeka ponekad ograničiti, ogorčiti, zabrinuti..

Ali mu može, koliko je više svjesniji, koliko je više svoj, može mu pružiti radost, još veću i jasniju radost u stvarima koje on već dugo ima. Počinjem biti svjestan da vidim, da hodam, da slušam, da mirišem, da dodirujem, postajem svjestan svih mogućnosti koje su mi na raspolaganju ( Radost je u nestanku lažnih iluzija, budnih snova, nadanja u čudo, u posljednju priliku. Nestanu sve zablude, izmišljene varijante i ostanem sam i gol, sam i gol na površini koju mogu, mirne duše, nazvati stepom… tundrom….šumom…rijekom...mojim izmišljenom dimenzijom.
Pa što!?
Svugdje gdje sam ja ima oaza, sunca, hlada, izvora, noći, dana, ima toliko raznolikog i tajanstvenog života, u meni se krije tajna nastanka čovjeka i čovječanstva, tajna Vječnosti i Tajna Kraja Kojeg Nema
Samo se moram malo primiriti da se i bol primiri, ne samo primiriti, već se i pomiriti s njim i početi raditi ono što znam; gledati, hodati, slušati, mirisati i dirati vrhove neobičnih dina, ili bar onih dina koju sam vidio, smijati se svojoj radosti i svojoj zanesenosti, pa i plakati, ako tako hoće moja narav ( rekao bi Nietzsche ) I tada se ljubav otkrije u čitavoj svojoj ljepoti i veličini: Tada ti jedna sličica objasni smisao jednog dana, jedne pjesme, jednog krika i jedne slobode. (Ne mogu svi ljudi biti jednako slobodni i jednako sretni…) Tada postaje jasno zašto govorimo ''vječno'', ''zauvijek'', ''samo ti'', samo tvoj'', zbog čega govorimo zakletve tako strasno i iskreno, i zaželimo zaista povjerovati da govorimo istinu… i da govorimo zauvijek!
Potreban je samo jedan petak, malo kiše i vjetra, malo opalog lišća i igra boja u njemu i optkrivam čudo u sebi
I to je meni najljepše, prepustiti se tom trenutku sreće kojeg možda nisam ni zaslužio. Da toga nije, nikad ne bih čuo jecaj violina, nikad ne bih znao kako se zvuči razbijena čaša, pa opet, pa opet, nikad ne bih rekao ''jebemti život!''. Da nije ljubavi, tog prkošenja razumu i stvarnosti, tog raspoloženja koje se protivi i fizici i ravnoteži i poništava sve poznato, banalno, ustaljeno, a poništava i čovjekovog neprijatelja u njemu, njegovo ogromno ''ego'', i 'cijeli život je samo Povratak..
I kad sve ovako opišem , kako mogu pomisliti da sam ja važan zato što volim, da ta ljepota jednog ramena nije važna. A predmet moje ljubavi je nešto najdivnije što sam vidio, što mogu zamisliti, što postoji…
( Znaš da su se ona poljska grofica i Balzak dopisivali 20 godina i da su nastavili i poslije susreta. A on je bio težak i ružan čovjek i ona to nije vidjela.)

Bravo, grofice!

istina je medo ...
stavis " flaster " i to mi je zanimljivo

mogla bih i mumija postati;)))

Igraj se kao i ja. U jesensku ljubav se možeš zaljubiti kao prvi put. ( valjda se uplašimo ledenog doba )

sve moje ljubavi zazivjele su bas u jesen..
ove virtualne me fasciniraju:-))

ustvari dugo te nije bilo, znaci li to da kreces iz pocetka?

Bravo grofice. Ljubav u jesen je kao jesenski usjevi. Ima sve šanse za rast.

I kad ponavljaš razred, ideš iz početka. To i je najneobičnije i najljepše...

ne volim ponavljati...
dugo pamtim grofe...-))

Sruše te iz običaja. Iz stranog ( nerazumljivog ) jezika. Iz prirode ( neslaganje naravi ). A što možeš nego ponavljati.

nisam sad shvatila..
jel mislis na isto gradivo
ili novo?
ono ponavljanje..

Izreka kaže ovoka:
" U ljubavi je kao kad ponavljaš razred , svi su ti predmeti poznati, a nisi siguran da ćeš položiti."
Čini mi se da se ipak misli na novi početak a ne na ono " dvaput je dvaput" .

Cijelo jutro mi ide u križ 5 kuna i 76 lipa,,...
al sad to više nema veze ;))

Prekrasno ,Medek ,...

Nisam skužio ovo. Daj, pročitaj mi upute! Možda nisam bio doma?!

"Cijelo jutro mi ide u križ 5 kuna i 76 lipa,,..."

tako sam i prvo shvatila...))
svi smo razliciti...

Lady, bilo bi prelako da nismo toliko različiti.

zato zna biti i nerijeseno..he he

samo ne volim poraz..i kad ti netko kaze zauvijek NE

Medo, niš značajno,.. globalno gledano,
moje greške su jutros lokalnog karaktera.

..bit je da si im oduzel težinu....
srenul (mi) tok misli,...i tak.

INN, ovo jedne lokalne moje vijesti. Susjedove mačke preselile kod mene i gledaju tv. Ima ih 12 komada svih generacija.

Daj ,Lady, poraz služi samo zato da znaš kako je lijepo uživti u pobjedi. Inače ga zanemari kao konačni rezultat.

Medo,..ne pali ti ta,..nebitna je,
i ni u ludilu ne može istisnut "groficu" .

Pusti da čilam,.. (kak bi moj sin reko ;)

medo , optimizma ni ne manjka

sunce provirilo :))

Ledy, za mene je optimizam valjda jedno nešto što stvarno mislim da je relativno. Ako sam pri padu izbio zub, pomislim da sam mogao oko. Kužiš? ( ipak je zuba više ) . Je l' to optimizam?

skoro ..blizu..
pa pa....))

Sve ljubavi su lijepe , a i ova tvoja Medo...svaka je neponovljiva ..putovanje u nepoznato...super, volim putovati:-))

Biseru, nekad sam znao svoje snove pretvotiti u astralna putovanja iz kojih sam se vraćao sa stvarnim i točnim percepcijama. Onda sam se malo toga uplašio, pa je došao rat, pa povremeno i nekontrolirani snovi...i odustao sam od tog iskustva. A moguće je!

Ne vjerujem da je moguće snove opisati točno i stvarno jer i snovi nisu stvarni , ali volim se vratiti u njih i zato sam naučila budno sanjati , jer mi je tako lakše.Naravno sve to poslije neke tragedije , travmatičnog događaja, jer smo tada smo emocionalno "dohvatljivi" za neke imaginarne, nadprirodne iluzije koje si sami percipiramo u stvarne i počnemo vjerovati u njih jer se NEŠTO desilo.

Tek kad se desi "nešto" počnemo cijeniti i poštovati život u pravom smislu riječi.

Biseru, ( bit ću opet napadnut ), ali je život i smrt dva prekrasna čovjekova doživljaja. Oba su važna, i jedinstvena, i neponovljiva. Smrt je u nekim marksističkim i materijalističkim pogledima i filozofiji tretirana kao kraj Nečega što je potpuno netočno...i ne dokazano.

Medo......slažem se.....ni ja se smrti ne bojim, donela sam ju a rođenjem sobom , kao i svi naravno, samo što se je neki plašu ..... nije da se je veselim al sam spremna , nije me strah smrti, radim i trudim se da što više nekih lijepih tragova pustim za moje drage....nije mi bitno kako ću umrjeti ali mi je jako važno kako živim...eto, trudim se iskoristiti svaki trenutak maksimalno onako kako mi najviše odgovara...sa ljubavlju, osmjehom ili ljutnju ( što ređe to bolje) :-)

Napadi zbog razmišljanja o životu?
Ma daj molim te , pa on je MOJ, živim svoj život i neka tako svako pa napada neće biti ali AKO- mahnem rukom i odem ja u SVOJ svoj život ebe mise( uh jesam prosta):-)))

Naučila sam ga cijeniti i poštivati zbog ......a to već znaš:-)

a o onom dokazanom ili ne-dokazanom , javit ću ti se možda iz nekog drugog života, sada iam još ovoga , moram živjeti SADA da nešto opet ne propustim , jer puno toga u ne-znanju već i jesam :-))

Biseru, pogledaj ovu matematiku: svakih 5/6 godina života je jedan životni fakultet. Recimo da sam ja akademik sa 7 raznih akademskih titula. I sve je to obavijeno plaštom umjetnosti. Ne mislim ovdje samo na sebe, nego na sve ljude koji su odradili prilični broj godina života. A i dalje mislim učiti i primati informacije.

Da Medo , životni fakultet, ima nas -ima puno po cijelome svijetu ALI ga nikada ne završimo , ni ti Medo, nisi akademik jer život je kao neispričana , nedoosanjana priča .
Ako kažu i znam da ne lažu, jer nekoliko fakulteta imam i ja, da učimo do smrti, a umremo u ne-znanju onda sve opcije u završavanju doktorata , magisterija ili akademika uvijek ostaju otvorene.Nikakve titule u životni školi nam se ne dodele, ostajemo samo Medo, Biss......

Smrt jedinstvena? Da je ali ti je nećeš doživjeti , samo živjeti....a poslije smrti ..hm ko zna ? Ja ne znam , viš , živim u neznanju.

Život u neznanju nije nekakva preporuka za znanje o nastavku života i nakon "smrti". Životni akademik se bitno razlikuje od legalnih obrazovnih titula i akademika. Mi nismo streberi!

Voliš sretan si.Pažljivo tkaš ljubavne niti.

Očito ja drukčije pišem ko ti a jednako mislimo, ne isto ali tu smo negdje....
U život nam ulazi uvijek nešto nepredvidljivo , nešto što ne bi htjeli i voljeli, na što nismo spremni, a riješavat moramo , e sada kako i na koji naćin tu pri-dobijemo takozvane titule, kako ko zna i umije.

...uh..zaboravila prispodoba samo........najprije kad se rodimo idemo u vrtić , pa tako nastavimo ...učimo do fakulteta....znaći da ne dolazimo sa znanjem u vrtić, nego tek počnemo učiti penjajujući se po stepenicama do neba......raja = smrti :-)))

Kraljice, pažljivo, nježno, svakodnevno i u cijelom prostoru oko nas. Dobro si rekla neki dan. Jest, to nije zaljubljenost.

Biseru, čak i kad drugačije mislimo, opet se sretnemo!

jebemti (ne život, ne ljubav), ovaj tekst je SAVRŠEN!

fuf.....(ovak zvučim kad ostanem bez riječi, a događa se jako, jako, pa još jednom da ponovim, jako rijetko)

Svi nekad pretjeramo, ili smo na nakavoj subjektivnoj tračnici, pa tako i ti Meija. A ipak hvala!

ma baš me briga da je ili nije riječ o subjektivnosti :)
i NIKADA ne kažem ono kaj ne mislim (prešućivanje se ne računa)

Negdje u pola teksta je prestala padati kiša. I onaj potrebni uzvišeni osjećaj da se nešto kaže posebno osjetljivo se izgubio. A onda nekak improviziramo s vjetrom i oblacima. Kiša je moj prozor u svijet ljubavi, i svijet ljudi koje volim.

ima nekaj u kiši...čeznutljivo djeluje
(volim grmljavinu)

Volim i grmljavinu i munje. Kuću mi je traljavo obnovila Obnova, i kad počne ona duuuga grmljavina i smjesa vjetrova, moja cijala kuća lagano podrhtava i pucketa neku priču. Obično poželim razumjeti te poruke, ali još ne ide.. Čini mi se da će prije otići krov u dvorište, nego što ću ja to sve razumjeti.

I moja kuca pucketa, a nije ju obnovila Obnova...kuce pucketaju, narocito mi kroviste pucketa, grije - hladi - grije...valjda je
to - to, osim ako se ne radi o duhovima...ali, to mora da su neki dobri duhovi

Mam, sigurno su dobri duhovi. ( a dobri duhovi su anđeli ) Da nisu već bih imao zločestih komentara. Našli bi oni načina da mi se jave. Za sada drže krov!

Medo, log ti je opet izvrstan.
Usput, ja sam još na prvom fakultetu, jer bolje mi je desetke godina dulje studirati nego desetak godina biti dulje u pemziji.

...i da, skoro zaboravih. Ja sam ljubavna sirotinja.

Jebga, tako me nećeš nikada stići. Kad ti budeš u mirovini, ja ću biti na post mirovinskom studiju o piramidama i balzamiranju.

Važno da si ljubavna, a nije važno što. A i znaš da ljubavna sirotinja samo vodi ljubav! Dakle, uživaj!