Beskrajna balada

Jer šutjeti više ne mogu. Jer kuljaju iz dubina čađavi oblaci, pahuljasti i gusti, otežali od progutanih misli i slutnji odbačenih kroz rešetke ljubavi.

U nebesa sam uprla pogled zamućen mrežom tvojih miraža. A nebo je prazno, sjetno i sivo, bezglasno se razapinje, bespomoćno nadima poput šarenog krila šatora putujućeg manježa. Na tlu zvijeri se ukopavaju na naučenim mjestima. Ne gledam u ralje koje rastežu, razvlače prije pokolja. Predamnom je samo žica i na pola puta odložen dječji kišobran s volanima.

Hoćeš li se ukazati na drugom kraju ove pustolovine? Okićen svjetlucavim kuglicama i obojenim staklenim pticama s repovima od struna jednoliko izrezanog flaksa, hoćeš li razviti zastavu da proguta nam maglu i oblake pod nogama?

Hoćeš li prekinuti niz mojih samotnih pobjeda?

Sve je to prolazno, ti olaci, danas možda crni i gusti, i nije onda ni čudo ako se koja suzica pusti...Opet, sutra je novi dan...možda i nasmijan... bez sjete i tuge...