La bambola

Nakon što je zazvonio mobitel pogledala sam na zaslon i vidjela da je mama.
- Halo?
- A ti si?! Mislila sam da sam nazvala tvog brata. Trebali smo se naći ovdje, ispred groblja.
- Pa.. bila si blizu hihi
- Ne vidim ništa više na ovom mobitelu. Kad sam si htjela kupiti drugi, tražila sam starački i rekli su mi da nemaju takav.
Nasmijale smo se.
- Još nije stigao?
- Nije. Idem ja polako, mislila sam oprati grob. - Tišina. - Hoću pozdraviti ekipu u tvoje ime?
Nasmijem se opet.
- Naravno. Pozdravi ih i poruči im bez divljanja.

Još smo kratko izmjenile par riječi i završile razgovor.
Sutrašnji dan nije dan kad neš posebno mislim na umrle.. na tatu. Na sutrašnji dan mislim na sve one žive uz koje trenutno ne mogu biti i one koji se iz tko zna kojih razloga periodično vole praviti da ih nema. Jesenjsku sjetu i težak miris prolaznosti može osjetiti samo živ čovjek.
U smrti toga nema.

Nedostaju mi i jedni i drugi. Više oni prvi, nego ovi drugi.
Oni i pečeno kestenje.

Sumaglica je izvrstan naslov za današnji dan. I mene zbunjuje ova strka cvijeća, svijeća, mirisa i hladna kamena.

zanji kesteni koje sam jela nisu bili bogznašto...

lipo...iskreno...i jasno...tako i triba...