male tajne

Još jedan smijeh u sitnu laž se lomi.
Glazba je odavno utihnula,
U prostoru ostaje svjetlost od vatre zvukova.
Prema nama tiho odjekuju sneni koraci jutra.
Gledam kroz prozor
Ženu i muškarca, ispod umorna svjetla
Ulične svjetiljke.
Čini mi se ne baš nježno, drži je za nadlakticu
I nešto joj tumači.
Istrgnula se i trčeči odjurila, što dalje od svjetla,
Od njega.
Hm...kao da gledam nas, jednom, na identičnom mjestu,
U nekom dalekom gradu,
Vjerujući da je tamo kopulacija na ulicama.
Blizu je bila pustinja.
Jednom smo otišli tamo i sjedili u pijesku,
Propuštajući ga kroz prste.
Željeli smo čuti krik guštera.
Željeli smo da nas odvede, negdje daleko,
U jednako vrele noći,
Među zvukove indijanskih bubnjeva u transu,
Tamo gdje, umorom izbrazdana lica, u ogledalima ne postoje.
Bojiš se jer znaš da jednom u riječi skamenit ću te.
Prestani vjerovati u neizvjesnu budućnost.
Opusti se i prihvati da kraj je uvijek tu negdje, blizu.
Tvoje ruke su oko mog vrata.
Mrziš me, a opet tako podatno udišeš opijajući miris
Boli sa moje hladne kože.
Spuštamo se na ulice, prostranstva koja nikad ne umiru.
Zavaravajući sami sebe da to nije bijeg, nego samo još jedna
Reklaskirajuća šetnja do prvog raskrižja.
Znam gdje ti sloboda leži.
Usputno je ispustila riječi niz usne i okrenula se ostavljajući me
u opominjućem tonu tih riječi.
Noć je na izdisaju, poput nas dvoje.
Znamo da razići ćemo se uskoro
I krenuti putevima koje još nismo otkrili
Jedno drugome.
Ostavljajući za stopalima obećanje
Na mokrom pločniku.

respekt

Nećemo se razići poput sjena noći.Putevi će se spojiti, a izdisaj će bit uzdah jutra.Mokre pločnike pojest će sunce.