Umorni Bukovsky

Prošle godine, kad je pao prvi snijeg, izišao sam na terasu pozdraviti srne u snijegu, uživati u onim prvim snježnim satima i pejzažima, i pri ulasku u sobu, nisam dobro zatvorio balkonska vrata, nisam kvaku dovoljno zakvačio.
Ne znam kad ih je vjetar otvorio, onako desetak cm, skrivene su zavjesom i hladnoća je pičila po cvijeću. Dobro sam ložio peć, sve bolje i bolje, a to što mi je nešto hladilo noge, to mi je odgovaralo. Naime, moja reuma se na hladnoći smiri. Borim se hladnoćom protiv reume.
Reagirao sam tek kad sam vidio da se cvijeće osjeća loše, međutim za neke je bilo prekasno ( slonova šapa, dva fikusa, puzavac i jedno za koje ne znam kako se zove ) Odnesao sam cvjetnjake van na terasu i zatvorio sam vrata.
I evo sada, ustvari prije dvadesetak dana., oko Svih Svetih, vratio sam jedan veći cvjetnjak u sobu, uzimao zemlju iz njega i dohranjivao ove žive. I tako je ostao cvijetnjak u sobi. Kad bih zalijevao cvijeće, onako usput sam zalijevao i to ništa… tu mrtvu zemlju.
I ovih dana, primijetio sam među cvijećem i dvije mladice bivšeg cvijeta. Glavica je pustila mladice nakon 20-tak mjeseci i iskreno me obradovala, obradovala me je kao neka dobra poruka, znak, sretna ruka…sada su tu već listovi od desetak cm i posebno pazim na njih. I svaki put se osmjehnem kad ih pogledam. Neka tiha radost i toplina. Pozitivne vibracije...
Eto, tako na mene djeluje i vijest da je nešto bolje. Mrvicu po mrvicu. I svaki put kad mi se bol vrati, vrati se malo slabiji a organizam je jači. Je l' jasno što hoću reći? Ovaj moj cvijet je jedno čudo, istina malo čudo i donosi nadu. Radujem se rastu, ozdravljenju, radujem se otvoreno, sa sjajem u očima, s vjerom, sa svakim jutrom.. danom…
To se ponekad naziva optimizmom.
A ponekad je čista smušenost, glupavi osmjeh i glupa nada da se sve može mijenjati na bolje.

I kod nas.

Dobro jutro medeku...namjerno ti tepam..jer konačno , konačno osjećam taj cvijet optimizma i nade u tebi kako raste... i ništa , ništa se ne događa bez razloga , ni najužasnije stavri nisu besmislene , samo treba naći smisao u tome... nađemo li ga ? Više puta da, nekad i ne.. Meni se dogodilo kad sam išla na snimanje MR da mi se na jednom ravnom putu našlo malo Bambi ..ili ti mlado od srne..ono je pšetalo s jedne na drugu stgranu ceste... možda više šeoalo nego šetalo.. ja sam vozila nekom normalnom brzinom i uspjela sam ga vidjeti puno ranije nego sam stigla do njega ..svirajm mu , ono ništa..ide laganim korakom..na kraju sam došla do njega i stala ..i gledala kako prelazi na u drugu šumu ..prekrasnbo malo lane...da li se izgubilo ? ..nije mi djelovalo tako..tužno da. al imalo je sreću da sam ja naišla.. na tom dijelu ceste se vozi inače preko 100 na sat..a meni se samo nije žurilo na taj pregled..pa sam polako vozila.

Oprosti na greškama..nemam više niti jednog slova na tipkovnici.. a tek sam ustala pa ni ne vidim baš najbolje što pišem..:))

to, Medo. zumbulom, protiv depre! :)

bude te dudh još jače integrirao u svjetlost, jer si skužio jedan jedini cvijet.

Još nešto ti moram reći medeku...o cvijeću...budući da ga imam jako puno i godinama nbrinem o njemu , naučila sam dosta toga o njihovom uzgoju , brizi, njezi...i zaključila jednu bitnu stvar... cvijeće ne raste tamo gdje nema ljubavi za njega... vjerujem da onda kad si ti ostavio vrata otvorena naprosto ti je cvijeće bilo na zadnjem mjestu u mislima... imao si puno većih briga .. kad se u tebi javila nada .. pa onda i briga za životom ... pojavili su se prvi listići.. a to se zove rađanje novog života... medo... :))

Mmmm, skužiti jedan jedini cvijet , znači skužiti čitav svijet. Dokle si ti došla? Šutiš. Je l' tu postoji tajna?

koga pitaš ? mene ? ili

a vidim...ništa onda.. sorry..

do praga, Medo. ljubav- robija me stacionirala, u pola koraka.

Oči, balkonska vrata su ostala otvorena greškom i na moju štetu. Cvijeće koje se žrtvovalo da mi javi, spasilo je sve ostalo cvijeće. I masu drva..sepeta, rada, novca. Mislim da je znalo što hoće svojom simbolikom umiranja.

znalo je..znalo medo... cvijeće je priroda ... živi stvor... koje živi od sunca , vode i zemlje... tri glavna elementa za život.. jesu to i naši elementi ?? .. zar nismo u susglasju sa prirodom... ?

Mmmm, mislim da je lijepo kad se ljubav uspije stacionirati u onom pozitivnom smislu. Inače, teško da je bilo koga stacionirala u ravnodušnosti. Negdje nešto tinja...kao ona vječna vatra u crkvama. Pusti malo vjetra...i završi s tim polukorakom. Kad smo u vojsci učili marširati, taj polukorak je služio za hvatanje koraka.

Oči, priroda je život a cvijeće je njen govor. Znam, tih je. Možda se i mi moramo stišati da bi ga čuli. Dok to ne uspijemo, slušajmo potok, rijeke, vjetar, oluje...grmljavinu...slušajmo jeku!

sve osluškujmo...sve zvukove prirode.. i čućemo sebe... upijajmo mirise.. boje... dok još možemo... time upijamo život ..jer priroda nam to i daje.. život. Zašto to ignirirati ? Zašto ? Da gledfam umjesto toga beton? izlog? mrtvu prirodu ??? ideššššš..ne pada mi na pamet...

- kršćanska religija;

- determinirani kaos;

- taoizam.

grabimo iz različitog, Medo.

u različitim količinama i različitim instrumentima u različitim uvjetima. mrlj. nedorečenost je sloboda tragača. i alibi, pičkastih. u to ime.... odoh ća:)

Slažem se. Treba prebaciti u prvu! Polako. 4...3....2...Prva. I uvijek vjerovati da si dobar vozač.

i zastat malo... pročitao si što sam napisala u petak u kafiću GALO...nakon što sam doznala dio dijagnoze ?

ovo...

Može si se zaustavit vrijeme ?
Nikad nije i neće...
Al možemo stati , bar na kratko...
I pustiti da vrijeme prolazi ...kraj nas,
a mi ga posmatramo i doživljavamo ...
kao prolaznost kojoj pripadamo...


Gina (Oči-Boje-Duge )

Mmmm, zar te samo spominjanje " vječne vatre " toliko ogorči? Crkva je samo građevinski objekt, a vatra je jedan od osnovnih elemenata. To nema veze s religijom da bi demonstrirala neslaganje. " Buntovnik bez razloga "

Nažalost, nisam čitao. Nestaneš čim objaviš drugi blog. Onda te moram tražiti..i ovaj put nisam imao ništa kao predosjećaj. Zima i magle me tjeraju da moram mnogo misliti i na sebe. Oprosti.

gdje ti vidiš ogorčenje, neogorčeni? :D

majka me jurila po crkvenom dvorištu-"E, neš ti biti bogomoljka, dok sam ja ži-va!!!" eno je... ne izlazi iz crkve. ja ne ulazim. što ne znači da kršćanstvo odbacijem u totalu. tolika budala nitko ne može biti, pa tako ni ja.

krut si bio, prijatelju. zato te i lomilo. mrdaj. dogma JE utočište. ali time nije manje dogma. kad se na jedva vidljivu rosu, što je tek ovlažila kragnu kaputa, potegne oružje... nešto ne štima. o tome ti ja brojim, tu i tamo...

medo..sve je u redu... eto sad sam ti to ostavila na komentaru... i da bude jasno , ne možeš nikome pomoći ako ne pomogneš sebi..a dok ne pomognem tebi , ne mogu ni sebi..jel to jasno ?

Mmmm, milijarde gladnih i jadnih svrati u to " Utočište ". Svatko ima svoj razlog, čak i oni što pljačkaju spavače ( Robin Wiliams s filmom " Utočište )

Oči, to je čak više od prve. Jasno mi je. Ponekad mi je moja pomoć drugome samo deklarativna. Nisu bitni vanjski efekti te
pomoći, jer ja znam istinu.

Točno. nemam što za dodat ...kad sve znaš...:)))

ovo je nešto najljepše što sam do sada na iskrici pročitala... hvala

Medeku...nešto ti još moram reći... sjetila sam se nečeg davnog...dana kad si se prvi put pojavio na blogu.. dočekale smo te ja i još neka blogerica, ne sjećam se koja.. ja sam tad rekla da ću ti za dobrodošlicu napravit tortu sa šumskim voćem ..jer mede vole šumsko voće...a i ja ga obožavam i tražiti i jesti... i danas radim tu tortu ..tebi u čast.. sebi u čast... zamisli da ju jedeš...bar virtualno... neka nam je U SLAST !!!

Hvala, Matilda, hvala Oči! Lijep i za mene pohvalan završetak bloga.

Medo, to kao da je neki prkos. Ko i Slavonija nekada. Portulaca grandiflora.

Nije prkos. Iz roda je lukavica. Dok sam posuđivao zemlju iz cvjetnjaka i zalijevao bez veze , valjda sam upalio i pokrenuo neku zamrlu stanicu, oživio...A možda je i zraka svjetlosti našla svoj put.