male tajne

Zatvaramo krug. Koraci su sve teži i umorniji.
Došlo je vrijeme da zatvorimo priču?
Vjerojatno.
Pospremiti ćemo je u žutu kuvertu i zapečatiti tvojim suzama.
Svojih nemam. Ne zbog tebe, već zato što jednom sve su kliznule u nečiju drugu priču,
Zauvijek me vezujući za jedna nevina prostranstva.
Sanjam ih i tamo nema zlokobnog smijeha hijena. Tamo neće biti kamena u srcu i ignoriranja.
Možda bi sve bilo dugačije da sam se bojao.
Ili da sam se borio.
Da sam barem lažnim obećanjem pokušao ukrotiti divlje životinje boli u tebi.
Vjerovao sam i smatrao da se ne smijem upuštati u tu borbu.
Nikad nećemo saznati da li je ljubav mogla u prah smrviti znamenje prokletstva što nosili smo u sebi.
Znamo da samo ostat će lutka sa velikim, staklenim bolom u očima koji kazuje da nam se druga prilika samo lažno osmjehivala.
Znamo sada da je to ipak bila pjesma koja to nije, sa previše otužnih melodija u sebi.
Volim tvoje zagrljaje nježnih kapi kiše.
I riječi, strpljive i smirene, odlučne i blage, čija je snaga nadglasavala reski i monotoni zvuk
Crnih zastava mojih divljih legija na vjetru.
Možda je najbolje biti bez snova, ludih, smjelih, odvažnih koji negdje divljaju u zakutcima naše svijesti?
Ruke su umorne. Ruke su teške.
Na izbrazdanim dlanovima nosimo one posljednje riječi, čuvane za trenutak kad progovorit ćemo bez maski.
Okrenut ćemo se i vratiti tamo gdje nam je mjesto.
U slatkastu udobnost tisuće ludila što divljaju u nama.
Pamtim te kao anđela koji je morao skrivati ljepotu svojih krila.
Pamti me kao demona sa vatrenim krikovima duša u očima.
Ostati će samo sjećanja i zvuk vjetra koji će se povremeno pretvarati u tvoje glasove.
Jednom ćemo valjda vidjeti tko nas je tražio i tko je čekao na nas.
Na naše korake kojima smo koračali pored mračnih rijeka.
Mnogo je pjesama. Bilo je divnih riječi, prelijepih situacija.
Nismo se obazirali na golu činjenicu da u svakoj pjesmi čuči zvijer koja je jede, proždire.
U posljednjoj, zvijer zmijske kože će izići i bijesno zavijati.
Cijenu izlaska znaš.
Obriši suze, ne zaslužujem ih.
Spakiraj sjećanja i pospremi ih što dalje od mene.
I ne poklekni, kad noći budu protjecale skrušeno i sporo.
Jednom ćemo život zamijeniti sretnom prazninom olakšanja u očima.
Tada ćemo prošetati šljunčanim stazama sjećanja jednog Kraljestva.
Bez ljubavi, bez očekivanja.

kvalitetan i pismen mladi čovjek,
bez obzira što o tome misle tri gracije:-P

Dobru večer ti želim Andromeda.

i tebi mladi čovječe, koji se usudiš napisati onakav blog...
respekt, ko što kažu iskričari:-)

Ne bih o tome. To je bilo sinoć.

aorist... ugodno veče...želim tebi:-)

Ja svoj Krug ne mogu ostaviti. Uvijek mu se vraćam dušom...

Jednom ćeš ga napustiti, biti na nekim boljim mjestima gdje što je bilo, sada i što će biti nije više važno.

što reći
respekt je premalo

iz dana u dan

Hvala Lanena.

i jucer je proslost .)))

A što ako smo u Krugu slobodni i životni, a sve ovo je samo varka? (isprika, naglas razmišljam ...slijedim niz )

U redu je Purpurna, ne ispričavaj se bezrazložno..Krug je stvar percepcije. Mislim na SADA.

citajuci ovo .. napunilo me tugom i pitanjem ... ponovnim . zar sve istinske ljubavi moraju bit tuzne ili ih sami takvim zapravo radimo ... Zelim ti da preokrenes taj put !Zelim .. da budes jaci i od vijetra i od oluje ..isto kao i ona ...

Valjda, ne znam. Najživlji sam kad osjećam bol.

kak ono...sve ljubavi su tužne..samo treba imati strpljenja i vidjeti kraj

napisala bi sad svasta .. brisem risem ... pobijedi sebe !

Piši, ne sputavaj se. Oslobodi.

moze jedna nova, drugacija?

Sve u svoje vrijeme Cyber.

ok....))
a mala kratka, epohalna ? ko haljinica crna?