Umorni Bukovsky

S balkona u potkrovlju moje kuće, vidim groblje, spomenike na groblju, spomenik svojih roditelja. Kad nisam, iz objektivnih razloga mogao otići gore ( groblje je na brdu iznad sela), sjedio sam , uz zapaljenu svijeću, na balkonu i obnovio uspomene i molitve.
U nedjelju sam prošetao. Bilo je hladno . Bio sam sam.
Nekakva znatiželja nijemog promatrača me povukla da se bolje zagledavam u slike na spomenicima.
Hod - šetnja po groblju i pogledi sa slika, tupi zamišljeni, gotovo prekoravajući, s tih spomenika, nekako me dojmiše više nego ikad.
Ne osjećam se nikome kriv, no ti pogledi ( "oči su prozor duše" ) govore zapravo o njihovom duševnom stanju u trenutku slikanja.
Zapravo, nitko od njih u tom trenutku nije mislio da se slika za nadgrobni spomenik i utoliko je ta briga u njihovim očima veća, jer se nisu brinuli o onima koji će ostati na ovom svijetu, nisu se brinuli ni o onima koji su već otišli već su mislili o tko zna čemu. Možda o tome da nisu više ono što su bili u fizičkom smislu;
...dobar izgled, mladost, nadanja, prošli ili budući rat, prošli ili budući brak.
Sigurno nisu bili zabrinuti za svijetlu budućnost o kojoj često raspravljamo kao o profulanoj šansi koja se nikad više neće pojaviti. ( Bać Draga je imao 56 godina, tako piše na spomeniku, kad je otputovao, a meni je onda izgledao neoprostivo star. Sada kad sam stariji sedam godine od njega u trenutku njegova odlaska mislim da je stvarno taj život, u odnosu na beskonačnost svemira, teoriju kaosa, globalne asocijacije, internetske aplikacije, zapravo jedna usrana nanosekunda u koju se nakupi toliko sranja da ispada da je i ta sekunda previše ), a sa druge strane i tekuća sranja imaju svoje čari i sve to skupa, svi oni smrknuti ljudi i žene sa spomenika, okarakterizirali su:
To ti je život!
I mi se danas tješimo tom jebenom rečeničicom koja relativizira tugu i sjetu što ta sekunda od života nema kvalitetniji sadžaj.
Pođimo, dakle, u miru na izbore kao ljudi koji imaju pravo na svoj izbor.
I kao da to nešto zaista znači.
A kad se fotografiramo, pomislimo da će baš ta slika biti na našem spomeniku i nasmješimo se.
Prkosno.

Luciferov učinak:
Utorak:
Pobuna zatvorenika.

Groblje kućnih ljubimaca.

Dudh, mislim da i groblja imaju nekakvu posebnu inicijaciju koja često djeluje umirujuće. Bar jedan dan. Terapija.

Medo, al' u svakom slučaju nije dobro imati kuću pored groblja. Kao ni pored crkve, škole, vrtića, bolnice. Loše energije.

Nemaš pojma. Groblje je dobro za podzemne vode koje su neobično bogate svim mineralima. To nisu procijenili stručnjaci već obični ljudi koji piju vodu . Nije šala.

Volim šetat Mirogojem. Umirujuće je nekako. Štatijaznam.

Medo, i voda kraj druma je puna minerala. Smrtonosnih.

Kad smo bili darkeri fora je bila seksati se na groblju.

Dudh, što misliš zašto ima gromobran na crkvi?

Medo, zlu ne trebalo.

Bo, i ja pišem samo iz svog iskustva. Ne znam za druge. Možda su ti osjećaji ipak subjektivni.

Dudh, nositelj mirisa je ulje a ne alkohol. Smrtonosnost nije bitno svojstvo minerala već kolateralno.

Ne znaš? " Ha! " ( citat Alf )

Medo, ta bitne su doze. Koliko si čega doziramo. Čak i zemlje je previše ako su 2 kubika. 2 do Neba.

2 kubika? Sitnica za nasip.

Al' točno kol'ko treba za humak. A humak sebi gradimo kume.

" Zamisli, ljudi svoje mrtve sakrivaju!"

Indijanci su ih podizali visoko da se vide, a i da upozore.

" Indijanci nisu ljudi"! ( Martin Sheen )

A je. Puno ljudi, a niđe čovika. Lipi moj.

..i John Wayne.

svaki je bio slobodnog duha
i voleo je preriju
svaki je verovao u Velikog duha
i prezirao belu menazeriju

i kladim se da bi usred kanjona
kada je u jeku pravi boj
zeleo da zatvori sve prilaze
i da povali svoju skvo

pravdoljubivi ratnici
bore se na meksickoj granici
vicni su ratnoj taktici
ljuti Apaci ratnici

Winnetou je bio Apač. I ja!