Umorni Bukovsky

Netko se ljuti! Može. Ima pravo. Bog nam je dao razum, i sve kategorije mogućnosti, i životni stav, i sadržaj, i smisao.
I Glas! I Riječ!
Nemam zamjerki, nemam prigovora, nemam komentar!

Prošli tjedan je umro Matko. Naš Šetač. Sahranjen je ovdje, na našem groblju.

Izgovorio je najviše glasnih monologa, onih svojih, bez replike, bez publike, bez pisca, u šetnji bez pozornice. Izgovorio je najviše primjedbi uz čudan osmjeh.
Nekoliko puta smo zajedno večerali negdje u restoranima, ne zbog razgovora već zbog našeg načina života.
Obojica smo bili gladni, a ja sam imao i novaca.
Njemu je to bilo toliko prirodno da nikad nije rekao ''hvala'', već bi drugi dan došao po cigarete i kad bih mu dao ''opatiju'' , mrko bi me pogledao:
'' Nemaš marlbora?''.
Zadnji, ili predzadnji put zaustavili smo se u jednom selu na kavu, pri povratku, bila je kasna noć, bio je dobro raspoložen, bili smo među nepoznatim ljudima i opet, ne znam po koji put, sam ga pitao na koga se on ljuti kad viče. I odlučio je progovoriti, inače je samo odmahivao rukom :
- '' Da ti znaš, Medo, što ja vidim?''
- '' Što vidiš?''- oprezno i tiho sam upitao da ga ne uplašim, ili da mi ne pobjegne.
- '' To nije za pričati! Ja vidim ljude onakvima kakvi jesu a ne onakvima kako se prikazuju. Ja vidim što oni rade kad da ih nitko ne vidi! Ja sve vidim!''
- '' Ma daj! Pričaš mi priču. Daj mi primjer! Reci mi tko i što to radi ? Daj primjer!''
- '' Ne mogu ti dati primjer''- nasmijao se onako zamišljeno i odsutno, i zastrašujuće- „“zato što mi ne bi vjerovao i mislio bi da sam lud!''
- '' Pokušaj, nitko ne sluša osim mene.''
- '' Je l' bi mi vjerovao da onaj križ na našem groblju po noći gori. Ne svaku noć, ali gori.''
- '' Ne zanima me križ. Ne vičeš ti na križ već na ljude. Na koje ljude i zašto?''
- '' Ne mogu o tome govoriti''- stresao se čitavim tijelom, zamislio se, i kao da je htio nešto reći baš o tomu, ponovo se stresao, otresao glavom kao pas kad izađe iz vode. ''Ne mogu! Ne!''
- '' Sada se ljutim, stvarno se ljutim, ideš mi na živce i zajebavaš me!''- mislio sam ozbiljno kad sam to rekao i on je to osjetio.
- '' Shvaćam te, stvarno te shvaćam, vidim da si…''
- ''Što vidiš, jebote, je l' vidiš i mene? Kako mene vidiš? Tko sam ja? '' – bio sam ljut. Nisam mislio da će nešto odgovoriti, ili da mi je nešto dužan, već sam mislio da smo dugo susjedi i da zna da želim komadiće njegove priče i ljutila ma ta šutnja
- '' Ti si uvijek onaj isti Medo. Vidim te, ali ti si uvijek onaj isti Medo kao kad si imao pet godina i danas. Nikad te nisam vidio drugačijeg nego što te sada gledam.''
Bilo mi je nekako toplo i ljudski obojeno od tih riječi koje su došle iz nekog ponora svijesti jednog bolesnog čovjeka i bilo me je strah dalje o meni. Prešao sam na križ, dogovorili smo se da će me pozvati kad bude gorio, a on je , usput pitao da li se ja ne bojim ići po noći u šumu.
- '' Ne, ne bojim se. Matko, ja s više ničeg na zemlji ne bojim!''
- '' Shvaćam te!''- i nasmije se onako neobično, neobično ili obično ili svakodnevno, da ti nije svejedno.
- ''Što se kesiš?!'' a on se nasmije još jače.
- '' Nekad na križu gori guma od auta, a nekad visi rama od bicikla. Nikad nema Isusa.''
- '' Isusa ni nema na tom križu''- rekao sam. Stvarno na tom križu na groblju nema tijela. Dva gola drveta sastavljena kao križ.
- '' Znam, ali ima još jedan križ na ulazu u šumu.''
- '' Nema, ali… Baš fino. Idemo ga sada vidjeti. Idemo sada u šumu vidjeti taj križ!''
- '' Ti bi stvarno sada išao u šumu!?'' i prestao se smijati.
-
Kad smo se vratili iz progonstva nije nikad dobio struju, ni stakla, ni… žalio mi se
da po cijelu noć ne spava. Zamislim si mrklu noć dok kiša udara u najlone po prozorima, bolest u umu i zamislim bezbroj takvih noći dok bulji u prazne izmišljene likove i križeve…i nitko nikada nije došao….
Hrvatska je bila i njegova! Čak je i ta rečenica suvišna. Dan se kaže šuma , dan se kaže polje, godina se kaže potok, i blato, i šljivik, proljeće i jesen… zima se kaže selo bez Matka.

. Imam mnogo godina i ne želim se ni s kim cjenkati oko ničeg, ne želim primati packe, i ne želim usporedbe. Sve svoje '' glasovanje '' povlačim, sve svoje rečenice brišem iako su rečenice bile u kondicionalu kojeg nije bilo teško vidjeti.
I kao onaj starac, i ja sam izabrao svoje more, i svoj stari poderani čamac, otisnuo na pučinu, ali ne predaleko. Toliko da mogu povremeno biti biti sam, a da ipak mogu vidjeti kad netko dolazi…i primiti ga… toliko da ne budem umorni , sebični starac.
Pročitajte ove riječi. ( ako vam se čita ) kao malu uspomenu na Matka, ili ga ignorirajte.
Ništa se bitno neće promijeniti!
Matko vas nije upoznao.

sretan je Matko sto je imao i tebe , a sretan si i ti sto si imao njega ...

Topla priča u hladno veče....paše mi.

Selo je nekako, uvijek, sretnije od grada.

svi mi poznajemo Matka, još on živi u nama...

i moj matko je živio..u ulici krijesnica...tamo gore iznad zajčeve bolnice, vidio je sve što mi nismo...sprdali smo se..bili smo djeca...a sada znam...sve što je matko vidio bilo je baš baš onako...kako je

Volio je folk i pjevaljke, a ja sam mu stavljao Hičkokove filmove. Uzvraćao je smjehom koji se pamti i odlazio u svoja četiri najlona. Umro je od srca, ne od bolesti.

Medo, najmanje četiri moja drugara umrli su od toga što im je prepuklo srce od tuge zbog raspada Jugoslavije, a reč bi da su bili različitih nacionalnosti, nikada o tome nismo razgovarali, ovo razmišljam zbog toga od kuda su porijeklom ali ne dodjeljujem im naciju, oni su svi bili moji i ja njihov.

Stari, kad bolje razmislimo sve se svodi na jedno: To se događa svima i svugdje. Nekad primjetimo, nekad ne jer nemamo vremena. A vrijeme je naša unutrašnja dimenzija koju nismo svladali. ( kako dani lete... )

ispravak netočnog navoda, dani se vuku, a godine su te koje lete!

Letu štuke, letu avioni!

Svako selo ima svog šetača... Matka više nema.. doći će neki drugi Matko... tako to biva.. jedni odlaze, drugi dolaze...Za ovo blogersko selo, mogu mirne duše reći da si ti Medo ŠETAČ koji si više od toga... naš šetač...

A znaš zašto nikad nije vidio nikoga na križu?..po meni jer Isusu nije mjesto na križu.. on je to izdržao..al to je bolno za gledat..lakše je gledat samo križ.. a ne i patnju.. kako je Matko vidio sve više od drugih i bolje znao..tako bi osjetio i te muke..a straha ni od čega..
I ja volim šetati noću..danju...svuda..

I ti voliš šetati noću..danju.svuda..

I još mnogi , mnogi to isto rade.. prepoznamo se...

I vidimo stvari i ljude kakve jesu....

Hm? Šetači.

Da..Medo...Šetači...jako lijep naziv... za tebe....mene..ostale..